U ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti.
Ivan ga odvraćaše: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?“
Ali mu Isus odgovori: „Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!“
Tada mu popusti.
Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: „Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!“
– Tko se još sjeća Božića?!
Il’ više nitko ni ne misli na njega. Sve one jaslice i borovi po našim dnevnim boravcima, koje smo jutros il’ danas maknuli, skoro da nas vrijeđaju, jer nas podsjećaju na dane idile i slavlja, na raspjevanost i opuštenost, na zamotane darove i poslastice na našem stolu.
A onda jutros, i svako jutro dalje, dočekao nas je radni ponedjeljak i utorak… – i sve ono mukotrpno i svakidašnje.
Promislimo: nije li baš na tom svakidašnjem, na običnom danu, na tome se može vidjeti, je li se naša božićna radost temeljila na onim lampicama na boru, koje kad se ugase – gasi se i Božić u nama? – Ili je radost Božića utemeljena u nama na nečem dubljem, nečemu jačem, snažnijem i životnijem, a što će nam posvijetliti i u nadolazećim danima tame.
Vrijeme djetinjstva i bezbrižnosti brzo prođe. Vrijeme Božića tako brzo ode. Prestanu božićne pjesme, odnese se bor iz sobe, stol postane siromašniji – i svakodnevica se uvuče u naše dane.
Važno je pri tom ne dozvoliti, da nam život ne postane monoton i siv, bez nade. Jer svaki dan je uspon prema nečem novom i velikom.
Kako je rekao njemački pjesnik Rainer Maria Rilke: „Ako ti se vlastita svakodnevica čini jadnom, onda ne optužuj nju – nego sebe, jer nemaš snage otkrit’ njezino bogatstvo“.
Zato je važno pustit’ da svakodnevica bude uistinu to što i sama riječ kaže. Jer nemoguće je i zapravo ni ne treba, nekakvim uzvišenim mislima vjere i vječne mudrosti pretvarati svagdan u blagdan.
Svagdan treba provest’ onakvim kakav on jest: ne-zašećeren i ne-uljepšan. Time je svagdan za kršćanina ono što treba i biti: prostor vjere, vježbalište strpljivosti, tiha prilika da uistinu živimo i u vjernosti, da ustrajemo u ljubavi, u nenametljivoj uslužnosti, dobroti koja uljepšava zajedništvo među ljudima.
I naša svakodnevica, ako ju jednostavno i iskreno prihvatimo, ona u sebi krije vječno čudo i nijemu tajnu koju zovemo Bogom i Njegovom skrivenom milošću. – Ta sve je to svakodnevica, što je čini čovjek. I one najsvakidašnije sitnice, i one su oni sitni, ali bitni dijelovi mozaika, koji je ugrađen u pravi ljudski život.
I naš Učitelj Isus, i On je proživio isti takav – jednoličan, mučan i dosadan život svakodnevice, i tako nam otkrio onu skrivenu ljepotu, što se skriva u činima koji nas otimaju od naše sebičnosti, brigom za druge kojom zaboravljamo sebe, strpljenjem koje nas čini mudrijima.
Jer, prava vrijednost čovjeka krije se u njegovom srcu, u kojem je nastanjen sam Bog. – Čovjek u sebi nosi vječnost; i dok prinosi one male trenutke života, čovjek primjećuje da baš te male stvari imaju neizrecive dubine, da oglašuju beskraj koji ima doći.
U onoj našoj svakodnevici, koliko god nam se ona ponekad činila i obična, i banalna, i posivjela… – u njoj odjekuje naša vječnost. Zato, živimo to naše danas. Ne mognemo li danas bit’ sretni, onda ne očekujmo previše ni od sutra!
Da bismo ovu našu svakodnevicu, i ovu noć od 2. ponedjeljka u Novoj 2020. godini, da bismo ih obojili najljepšim bojama, u-pomoć sam pozvao bučne momke, kršćane, koji se odzivaju na ime „Written In Red“.
Sve ovo što sam ja rekao u uvodu o svakodnevici, oni su naslovom svog albuma poništili, i jednostavno rekli: „ovo ovdje nije moj dom, ja živim za više – za Nebo!“
Upravo taj album ćemo preslušavati u ovoj 247. emisiji kršćanskog rocka na HKR-u.
Minulo je vrijeme blagih tonova, život nas udara svom silinom. – Pokažimo mu zube, uzvratimo istom mjerom!
U tom našem uzvraćanju i pokazivanju zubi, nek’ se jasno čuje jedno ime – Ime Isusovo!
Sve što trebaš učinit’, klikni na ovaj link:
https://www.youtube.com/watch?v=YZp47P549Fg&feature=emb_title
