U ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari s narodom: „Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!“
Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: „Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!“
A bijaše i natpis ponad njega: „Ovo je kralj židovski.“
Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“
A drugi ovoga prekoravaše: „Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.“
Onda reče: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.“
A on će mu: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“
Svaki put kad mi je govorit’ o životu ove svete žene, koju Crkva na današnji dan slavi – sv. Katarine Aleksandrijske, u narodu poznatije k’o svete Kate, ne mogu a ne sjetit’ se predaje iz mog Brajkovsko-Lašvanskog zavičaja, a koja se prenosila iza zatvorenih vrata, u tišini obiteljskog doma, o jednoj uzvisini / gromili obrasloj šumom i zapuštenoj, a za koju su naši stari govorili da se ispod nje krije zatrpana crkva svete Kate, srušena i zatrpana za Turskoga vakta.
O toj svetoj ženi – Kati, čije su ime mnoge naše djevojke i Mame nosile, ništa se pouzdano ne zna – osim da je umrla k’o djeva i mučenica.
Pet je ženâ s njezinim imenom i u mom životu odigralo itekako važnu ulogu. Dvi su bile iz gornjeg dijela Brajkovića, gori kod Trošanove kuće: Kate Mije Matoševića, Ginina rođena sestra i Kate Mije Logošova, mama Joze Lovrinovića; tri su bile iz onog našeg donjeg dijela Brajkovića: najmlađa naša sestra, Bađe Kate, Mamina Katmerka, kojoj je Mama po ovoj svetici nadjenula ime. – Zatim pok. Strina Kate, rodom Balta iz Postinja – i treća je Kate Žigurušina, dolje iz Potoka (o njoj ću posebno u jednoj od idućih emisijâ).
Puno je legendi satkano o životu svete Kate, i to u obje Crkve: i našoj Rimokatoličkoj, kao i u Pravoslavnoj. – Obje je Crkve časte k’o sveticu.
Godine 1969., Vatikan ju je čak bio isključio iz svog liturgijskog kalendara, jer je u njezinom slučaju ekspertima bilo nemoguće razlučit’ životopis od legende; a onda, godine 2002., opet su vratili njezino ime u kalendar.
Kate je po podrijetlu bila najvjerojatnije Egipćanka, rođena godine 282. u Aleksandriji, kojom su u to vrijeme vladali Rimljani.
Tadašnji vladar uglavnom je tolerirao drugo i drukčije vjerovanje, ali pod uvjetom da ti drugi i drukčiji – a među njima i kršćani – da ne talasaju, da drugima ne skaču po žifčekima sa svojim vjerovanjima.
Posve zaslijepljen, ne samo Katinom ljepotom, nego i mudrošću i njezinom pameću, sazvao je taj tiranin pedeset najumnijih glava u carstvu da Katu na javnoj debati uvjere u to – da Isus Krist nikako ne može bit’ Bog. – Jer, ako On to jest, ako je Bog – kako je onda moguće da umre na križu?!
Dio legende o toj Katinoj raspravi s pedesetoricom mudraca / muškaraca, oskudan je, ne-zanimljiv, prazan; srondan tako od tih nekakvih službenih crkvenih pripovjedačâ k’o kad se nešto mora – a ne voli, i valjalo bi ga ponovo ispisat’. – Onaj tko to učini, mogao bi stvorit’ vrijedno književno djelo, a priči o svetoj Kati podarit’ dušu, kakva je ona i sama kao osoba bila.
No, ostaje bit – da se Kate u svojoj vjeri nije dala pokolebat’, i da je snagom argumenata pobijedila njih sve pedesetoricu. Tako je Katina sloboda i imaginacija nadvladala u potpunosti rimsko carstvo i do temelja je ponizila rimskog tiranina.
Je li je on prestao voljet’, il’ mu se srce razdiralo dok ju je slao na mučilište, na stratište – to se ne zna. Ali se zna, kako strašno i ledeno srce može postat’, srce koje je naišlo na odbijenu ljubav.
Tamo u mom zavičaju, na mojoj Brajkovskoj baštini još uvijek se kaže: sveta Kate, snig na vrata! – iako je i to svake godine sve manje istina.
Obično se tim riječima najavi njezin crkveni spomendan, 25. studenog; tako je evo već stotinama godina, kad se Katina legenda među vjerničkim pukom zasniva na njezinom mjestu u kalendaru – dok ona druga i treća: priča o ljubavi i slobodi, to ostane uvijek nekako po strani.
K’o što ne bi’ htio da ime današnje svečarice – svete Kate ostane po strani, tako ne želim nipošto ni ime jednog Čovjeka ostavit’ po strani, a čijeg se života i djela u ovoj noći sjećamo.
Fra Ignacije Gavran njegovo je ime. – Jučer, 24. studenoga, napunilo se 10 godina, otkako je „otišao“ na onu drugu stranu.
Više se mojih školskih kolegâ javilo da će pripomoći u sastavljanju životnog mozaika ovog velikoga fratra, ujaka. – Svi su oni nekadašnji visočki đaci i svi su pozdravili tu ideju, da se u noćašnjoj emisiji sjetimo našeg dragog profesora, fra Ignacija Gavrana.
O visočkoj „Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji“ – o tome sam već u nekoliko navrata prič’o. Sjećaš se ono, o nošenju kravata – čak i na kupanje, pa kako je Gino rezo papke kravama, pa ono o završetku školovanja kad bi se slavila tradicionalna „Celestinijada“… – Ma, dovoljno je samo reć’ – „Visoko“, sjemenište, „Franjevačka klasična gimnazija“… – i odmah krene 158 pričâ.
Ti, sve što trebaš učinit’, jest: klikni na ovaj link
https://www.youtube.com/watch?v=P9PCl7n5vCI&feature=emb_title
