U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.
Anđeo uđe k njoj i reče: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.”
Nato će Marija anđelu: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” Anđeo joj odgovori: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!”
Nato Marija reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” I anđeo otiđe od nje.
[Lk 1, 26-38]
Već nekoliko dana čitam zbrda-zdola nabacane riječi u „Večernjaku“, koji u nekoliko brojeva donosi nastavke o grupi „Bijelo dugme“. – Izvadci su to iz njihove dugogodišnje karijere, skupljeni u knjigu „Šta bi dao da si na mom mjestu“, autora Dušana Vesića.
Oko mi zastaje kod redaka u kojima se govori o onome što sam već odavno znao – da je Jugotonova[1] komisija, preslušavajući album „Bitanga i princeza“[2], naišla na stih: „… a Hrist je bio kopile i jad“ u pjesmi „Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“, što je izazvalo neviđenu buru.
Goran Bregović se bunio: „U zemlji u kojoj je slobodno ispovijedati Krista, slobodno je biti i protiv Krista“, govorio je. – No, komisija nije mislila tako; riječ ‘Krist’ je morala van i točka.
Željko Bebek je imao temperaturu, ali je bolestan došao u studio kako bi, umjesto riječi ‘Hrist’, otpjevao riječ: ‘On’… – iako je kasnije na mnogim koncertima pjevao onako kako je tekst pjesme prvotno bio zamišljen i snimljen. [1] Diskografska kuća ‘Jugoton’, pod čijom je etiketom ‘dugme’ izdavalo svoje albume. [2] Album „Bitanga i princeza“ pojavio se na tržištu, 16. ožujka, godine 1979.
Vraćam se Evanđelju po Luki, razmišljam o tekstu koji je u samim temeljima naše kršćanske vjere – navještenje bl. Djevice Marije, i njezin „neka mi bude“.
A onda se nađu nekakvi klipani, koji će se ismijavati s time, i koji će i na ovakav način omalovažiti naše kršćanske svetinje.
Pitam se: jesu li to one ‘veličine’ u koje smo se kleli, i čije smo pjesme pjevušili i rifove skidali? Jesu li to one face čije smo postere lijepili po zidovima i koje smo smatrali malim ‘bogovima’!
Bio si glavna fora, ako bi umjesto bilježnice, u školu donio njihovu novu ploču; pronosati je malo onako da se vidi ulicama Travnika, Novog Travnika, Zenice, vratiti se ako treba i dvaput istom ulicom, i praviti se važan pred rajom – a oni sline i čuješ ih kako s uzdahom i da govore: auuu, vidi onog frajera, ima novu ploču od ‘dugmeta’!
Sanjali smo da ih negdje sretnemo, da se pojave odnekud, pa da im stisnemo ruku, da se s njima fotografiramo… Dane smo gubili, putujući na njihove koncerte; vraćali se kasno noću, spavali u autu, sve zbog njih. – A oni ovako!
Eh, kad bi nakon svih tih godinâ ova usta progovorila, kad bih na glas rekao sve ono što znam o nekima od njih; o nekima koji danas pune razne „Bundeke“, a kao posudili su ploče i cd-e iz moje kolekcije i nikad ih više nisu vratili! Kad bi ova usta progovorila o svima njima, koji su svojim ponašanjem pokazali da su sve drugo samo ne ono što sam o njima mislio.
Ili, kako reče jedan moj prijatelj: trude se oni čak i pjevati o svjetlu, ali daleko su oni od ‘svjetlonošâ’.
Razmišljajući o ovoj njihovoj blasfemiji, u pamet mi dođoše riječi jednog glazbenika, koji nikad nije postao slavan, a želio je pod svaku cijenu.
Nakon što su bili potpisali nekakav nazovimo ga ugovor s nekom sumnjivom diskografskom kućom, i nakon što im je izvjesni Buljan napisao prvu pjesmu, taj lik mi je rekao – onako u povjerenju: „Čuj, sad nam samo preostaje da pravimo ekscese, i da tako dospijemo na nslovnice!“
I ovo, što sam naveo – to je tek jedan od ‘dugmetovih’ ekscesa, kojim su oni željeli isprovocirati okolinu, a toga su oni imali još mali milijun.
I onda me pitaju, zašto si se maknuo od njih?! Zašto si se okrenuo kršćanskom rocku?!
– Odgovor je i više nego jednostavan!
Zato što si ne želim na kraju svoji dana predbacivati da sam uzalud gubio vrijeme; i zato što ne želim – kad sve to prođe – reći, da živio nisam!
jesi li već gledao film iz 2003. godine, o jednom konju koji je bio otpisan, a koji je 30.-ih godina prošloga stoljeća odnio mnoge pobjede u Americi? – film „Seabiscuit“. Evo već nekoliko dana ja ga ne prestajem gledati i opet, i opet – pojedine scene i više puta.
Negdje u sredini filma, novinar pred okupljenom masom postavlja pitanje vlasniku tog konja: ‘što je tog konja preobratilo u pobjednika?’
Gazda mu na to odgovara: ‘mislim da smo mu dali priliku. Ponekad je sve što nekome treba, još jedna prilika’!
I ja ću u ovoj emisiji još jednu priliku dati Rob Rocku, vrsnom pjevaču – ovoga puta na čelu kršćanskog rock benda „Driver“. Odvoji si vrijeme za poslušati emisiju, nećeš sigurno ostati razočaran / razočarana.
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
