U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao.
Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje.
A đavao mu reče: „Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.“ – Isus mu odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.“
I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: „Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.“ – Isus mu odgovori: „Pisano je: ‘Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’“.
Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ‘Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju’. I: ‘Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’“
Odgovori mu Isus: „Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“
Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.
[Lk 4, 1-13]
Među najveća davljenja mene kao osobe, tu se ubrajaju svakako ona putovanja, kad se u kupeu vlaka, il’ u autobusu povede rasprava na temu: tko je veći vjernik-katolik?!
Neki si tad uzimaju za pravo, isticat’ čak one svoje uhodane navike pobožnosti, k’o što je dolazak na nedjeljnu svetu misu, zatim izvršavanje crkvenih obvezâ i sl. – e da bi naglasili, kako su oni u praktiricanju svoje vjere daleko iznad sviju.
A onda, potreba za dokazivanjem u poznavanju citata iz Svetog pisma, to busanje ode često tol’ko daleko, da se pojedini usude uspoređivat’ i sa svećenicima, čak s profesorima Svetoga pisma, pozivajući ih ako treba i na suočavanje – da se vidi, tko bolje pozna Sveto pismo, i ‘ko je kol’ko puta pročit’o Bibliju!
Interesantna rečenica mnogih duhovnikâ, a koju sam na svoje uši sluš’o, jest – da je najbolji poznavatelj sadržaja Svetog pisma i crkvenih navikâ i običajâ zapravo sam nečastivi, đavao, šejtan, budi-Bog-s-nami!
Dok mnogi sugovornici s Isusom oklijevaju dat’ svoj pravi odgovor, jer su svjesni da po odgovoru mogu izgubit’, nečastivi je često iskreniji, rječitiji, konkretniji…
Sotona itekako dobro zna jakost Isusove osobnosti i Riječi, zna da je čak i za njega i njegove prepredene misli Isus prejak sugovornik.
– Zato u Evanđelju 1. korizmene nedjelje slušamo redovito, kako se đavao koristi citatima iz Svetog pisma, iako samo njegovo ime kazuje i više nego dovoljno: „diabolos“, što bi značilo: „razbacivač“, ili tvorac zbrke.
Kroz sukob s takvim igračem, koji je sav zbrda zdola, Isus se odlučuje – ne biti Onaj kojemu se treba klanjati, i koji je tu da bi mu se netko divio; ne biti dakle nikakav moćnik.
Tako je bilo s Isusom u pustinji, tako je bilo i kasnije, kad su ga ljudi željeli učinit’ kraljem kruha, a tako je bilo i onda kad ga je Petar nastoj’o nagovorit’, da ide lakšim putom, a tako i u Getsemaniju, i na Golgoti…
Isus ostaje postojan, i tom postojanošću želio je iskazat’ solidarnost s nama, Njegovim učenicima, koji smo vrlo često ne-postojani.
Učitelj Isus, On nije došao da bi umnožio naša ova il’ ona blagostanja, nit’ je došao da bi nas koji se busamo svojom vjerom, učinio više pobožnima; nego je došao k nama zato da nas pobožne, nas koji za sebe mislimo da smo veliki vjernici – prvo nas da učini ljudima!
Zato je istina, da Gospodin uvijek ima više uspjeha s onima koji dobro poznaju Pisma, a onda preko te Svete Riječi poznaju i veličinu Božju – nego li s onima koji poznavanja Pisama uzimaju tek za bahati pristup i za potrebu nadmetanja.
Prisjetimo se samo tolikih životnih situacijâ, u kojima smo prepoznavali, kol’ko nekad zna bit’ tanka nit koja dijeli hvalisavca – od otpadnika i od nevjernika.
Onaj tko je tol’ko velik, da bi se i pred Bogom hvalio, taj će i pred najmanjom preprekom il’ kakvom drugom napasti pasti u grijeh.
Zato, nek’ nam i poznavanje Svetog pisma radije posluži u svrhu još boljeg življenja svakodnevice u zajedništvu s Gospodinom; a ne u nekakvom nadmetanju s ovima – i s onima, zdesna i slijeva.
– Gospodin, koji je naš Oslonac, naš Početak i Kraj, On nek’ nas uvede u onu drugu i drukčiju dimenziju shvaćanja svega što jesmo – i što nas okružuje.
Noćas sam za uvod u emisiju kršćanskog rocka odabrao onaj susret, zapravo gitarsko nadmetanje – dvoboj iz filma „Crossroads“ / Raskrižje, iz godine 1986. Nakon što sam i po 158. put pogled'o Steve Vaia, čiji prsti lete po crvenoj gitari „Jackson“, uvijek sam si govorio: ako bi se ikad trebalo na jedan suvremeni način predstavit' Isusovu kušnju u pustinji i nasrtaje nečastivoga, onda je ovaj gitarski dvoboj prava slika toga! A nakon što završi ovo gitarsko nadmetanje, nastavit ćemo dalje kroz cijelu emisiju kršćanskog rocka - s pjesmama kršćanskog albuma koji želim predstavit samo za Tvoje uši; riječ je o kršćanskom albumu Bob Dylana – „Slow Train Coming“ kojeg mnogi smatraju najboljim kršćanskim albumom.
Sve što trebaš učinit’ – klikni na ovaj link… https://soundcloud.com/hrvatska-katolicka-mreza/oni-rokaju-za-gospodina-100325
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
