Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!
Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.
I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.
[Fil 4, 4-7]
Prva subota u ovom mjesecu pala je na 7. prosinca; tada sam po 2. put i ja bio zajedno u grupi onih koji su molili krunicu ujutro u 8.30s., ispred Katedrale sv. Vida u Rijeci.
Kao dominikancu, molitva krunice mi je posebno draga, jer naš dominikanski Red je zapravo i osmislio tu molitvu – onako kako se ona danas moli. – Od samih početaka dominikanci su širili tu dragu molitvu Nebeskoj Majci u čast, molitvu krunice.
I dok smo te subote zajedno molili krunicu na posve obične i dobre nakane, uključujući prvo mir u svijetu, zatim dostojanstveni život nas i naših obitelji – s druge strane, iza nekoliko policajaca koji su tu stajali reda radi, skupila se bila četa njih s bubnjevima i pojačalom; lupaju oni i pjevaju nešto, onako zbrda-zdola da se sve praši, želeći tako nadjačat’ glasove naše molitve.
Kol’ko god da sam se pokuš’o skoncentrirat’ na molitvu, nisam mog’o a da ne čujem i to što oni govore, o čemu govore… – i sve ne mogu vjerovat’!
Mi molimo – Oče naš koji jesi na nebesima, a ta jedna curica vrišti u mikrofon – pošto je kila mesa u mesnici, pošto kila junetine…
Mi molimo – sveta Marijo, Majko Božja, dok se iz zvučnika čuje nešto kao njihova molitva nekakvoj bez-imenoj božici, da im ona podari snagu – da oni i nadalje budu gospodari svog tijela, da svoju seksualnost ispoljavaju kako oni hoće, bez da im itko išta propisuje…
I kad smo završili molitvu, dok sam se vrać’o istim putom natrag u naš dominikanski samostan, razmišljam – kako ovaj svijet sve više postaje mjesto, gdje do izražaja dolazi samo ono što se zove „ljudska potreba“!
– I to nisu nikakve čovjekove temeljne potrebe za životom, za mirom, za zdravljem… – ne, nego su to potrebe kojima se daje sve više prostora i koje zauzimaju sve veću važnost, pa ih se opravdava time da su to potrebe koje su od životne važnosti.
Svaka civilizacija do sada koja je živjela na zemlji, bit će upamćena po nekim svojim vrijednostima koje je ostavila iza sebe: umjetnost u pećinama, zatim piramide, kipovi i građevine grčke i rimske kulture, odlično trasirani rimski i austro-ugarski putovi, katedrale iz (kako ga mi zovemo) „mračnog srednjeg vijeka“…
– A mi, današnja generacija, iz – kako mi to volimo kazat’ da smo – iz prosvijećenog i naprednog vremena, po čemu će se nas pamtit’?!
– Vjerojatno, po ničemu drugome, nego po brdima odloženog smeća, otpada koji ostavljamo iza sebe.
Nažalost, ali činjenica je, da današnje čovječanstvo stvara nemjerljive količine otpada. – Što god da se izmisli, što god se napravi – to propada i bude bačeno u otpad.
Ništa ne traje dugo, nit’ to današnjeg čovjeka uopće interesira. – Zato mi se sve više čini da ovaj svijet u kojem i mi živimo, sve postaje jedan veliki „China Shop“, gdje je sve po 9 kuna [ ili sada 1,20€ ] – i gdje sve ima svoj jako kratak rok trajanja.
U noćašnjoj 435. emisiji kršćanskog rocka u goste sam pozvao jedan kršćanski duhovni band, koji sebe baš i ne smatraju tipičnim bendom; oni su, reći će, zapravo jedna vrst pokreta, oni su kultura i pravac – i tako se i zovu: „Jesus Culture“. Ti sebi možeš ove riječi prevest' kako god hoćeš, a onda ćeš u emisiji čut' nekoli'ko riječi o njima – da se i Ti makar malo upoznaš s „Jesus Culture“.
Sve što trebaš učinit’ – klikni na ovaj link ispod…
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
