U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
„Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati.
Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći
i slavom.Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.
Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.
Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.“
[Lk 21, 25-28.34-36]
Bilo je to u vrijeme mojih studentskih danâ, ali i sad se dobro sjećam da sam toga dana sklopio novine i izmolio nešto za pokoj njegove duše – kad sam čuo da je umro Sergio Blažić, pjevač pulske rock‑grupe „Atomsko sklonište“.
Odmah sam se u mislima vratio na njihove dobro posjećene koncerte, na njihove pjesme/hitove: “Pomorac sam, majko”, “Djevojka broj osam”, “Žuti kišobran”, “Treba imat’ dušu”, “Pakleni vozači”, “Gazi opet čizma”, “Ne cvikaj generacijo” ‑ i po meni dvije uistinu lijepe pjesme s domaće rock‑scene: “Umro je najveći mrav” i “Tko će tad’ na zgarištu reći”.
Sjećam se dobro da sam ust’o od stola, i pustio na gramofonu njihovu prvu ploču, želeći još jednom čut’ riječi koje će me pratit’ do kraja mog života:
Čovjek je danas sve prazniji u duši
i planetu Zemlju polagano ruši.
Od rata do rata, od vrata do vrata
prestaju da budu i mama i tata.
Ostat će nam samo te betonske ruke
i mrtva mora bez valova i luke.
Od rata do rata, od vrata do vrata
prestaju da budu i mama i tata… –
– bile su riječi s uvoda albuma; a onda je uslijedila priča:
Rođen sam u soliteru, lift vozi ‑ osmi kat
i prvo što k’o klinac pamtim mojih susjeda je rat
već tad su ne znam zašto rekli:
počni, počni, nanovo!
Tko se više uopće sjeća ovog tihog i povučenog momka iz Pule, koji je pjevajući s barske stolice odgojio čitavu jednu generaciju, a koji je patio i umro od neizlječive bolesti!
Tko se još sjeća pjesama Atomskog skloništa, danas kad je u modi drukčija vrst glazbe, i kad se sluša nešto posve drugo, da ne kažem – Bože me te sačuvaj od svega toga i od tih šatro-hitova!
No, htjednemo li bit’ iskreni, vidjet ćemo da Sergiove riječi: “Počni, počni, nanovo” – te riječi i danas žive, i danas su jednako aktualne.
– Danski filozof Sören Kierkegaard pripovijeda u jednom svom djelu o dobrom čovjeku, koji bi nas trebao pratit’ na našem putu kroz 1. adventski tjedan.
U teškim situacijama svoga života molio je ovaj filozof samo jedno: “Bože, podari mi neku dobru misao!”
Bio je, naime, siguran da samo dobra, tj. duboka i velika misao– ona može promijenit’ čovjekovu ionako tešku životnu situaciju.
Zato se on i bio navikao, da sve ono što mu se činilo pre-teškim na njegovom životnom putu – sve je susret’o s tom dobrom misli.
Zato taj pametni Danac, on i nama preporuča, da s dobrim mislima ustajemo ujutro iz kreveta, i da tako zakoračimo u svaki naš novi dan.
Jer duboka je i dobra misao ona, koja ono što se čini teškim, ona to pretvara u podnošljivo.
Naravno da postoje i one ‘male’, da ne kažem ‘plitke misli’; ali njima fali ona odlučujuća snaga, nemaju one snagu poluge.
– A osim toga, treba razumjet’, da bez dubokih misli nema ni dubokog, tj. velikog života. – Jer naš život je uvijek ono što od njega učine naše misli.
Zato je dobro nekad upitat’ se: ima li u mom životu stvarno dobrih i dubokih misli?
Ta dobra i duboka misao, koju bi’ s Tobom podijelio u ovoj noćašnjoj 433. emisiji kršćanskog rocka – a koja je povezana itekako uz 1. adventsku nedjelju, nalazi se u knjižici “Nasljeduj Krista” – Tome Kempenca, kratka je i kaže ovako: semper incipe! – Počni ispočetka! Počni nanovo!
Noćas imam za Tebe priču o dvojici vrsnih glazbenika, koji su svoj zanat iskovali na kilometarskim turnejama i milijunima prodanih nosača zvuka; rođena braća „Van Zant“ (Johnny i Donie), koji su se okušali svirajuć' žestok i dobar južnjački rock – i to još od svoje mladosti. Napisali su punu vreću pjesama, odsvirali bezbroj koncerata – a onda se u njih vratilo ono djetinje; i to im je pomoglo da i oni još jednom počnu iz početka, od roditeljskog doma - odakle su se jednom davno bili i otisnuli. – I tada su shvatili da je vrijeme za počet' iznova. – Semper incipe! Snimili su ova dvojica braće tol'ko dobar album, koji jednostavno nisam mogao zaobić', nego sam ga želio što prije i Tebi pustit' kao nešto lijepo i ugodno za Tvoje uši. Pjesme su to koje su uistinu vrijedne za poslušat, i s kojima ćeš - vjerujem - najbolje zakoračit u vrijeme Adventa, vrijeme radosnog iščekivanja Božića, vrijeme koje se evo otvorilo pred nama. Dakle, u noćašnjoj 433. emisiji kršćanskog rocka slušamo braću „Van Zant“ i njihov novi album naslovljen – „Always Look Up“.
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
