Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.
A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: „Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.“
[ Dj 2, 1-11 ]
Nije onda 19. svibnja pao na nedjelju, k’o što je jučer; srijeda je bila te godine – 1982., kad je školsko zvono zazvonilo u našem razredu zadnji put, a mi odmah iznijeli pojačalo neke „ŽLJ“ marke, na koje smo se dernjačili u našem sjemenišnom bendu „Narcis“; i onda smo odvrnuli do kraja Miću Vukašinovića i njegov dan-danas tol’ko slušani – „Živio rock n’ roll“, da se sve prašilo po hodnicima.
Zajedno smo vrištali, da su pucale glasnice: ajde šta je rockeri, nešto vam se ne čuje glas! – pa zato hej, hej živio rock n’ roll, živio rock n’ roll…
– E, da, što drugo reć’? – nego, bili smo mladi i ludi; mislili smo da je svijet naš, da nam je pod nogama – i da ćemo baš mi, naša generacija da će napravit’ totalnu pomutnju, jer ovaj svijet čeka samo na nas i na našu pamet.
A onda mi jučer, dragi prijatelj Gino iz Neu Ulma pošalje nekol’ko rečenica, baš onako lijepo upakiranih, kao nastavak ovoga.
Pater, mislim da mi se nijedan datum u životu nije tako duboko i lijepo urezao u memoriju, k’o što je onaj datum – kad se održavala tradicionalna Celestinijada u Sjemeništu u Visokom.
Jednostavno, ne mogu taj dan izbrisat’ iz sjećanja; tad se slavio imendan onog posve originalnog bosanskog fratra – fra Celestina Vlajića; bio nam je profesor biologije.
Tog dana bi se igrao i malo-nogometni turnir. Glavna nagrada za pobjednika turnira bio je pečeni zec na ražnju, a kojeg su ispekli fra Jozo Vrdoljak i fra Filip Zubak.
Fra Celestin je bio omiljen fratar među svom subraćom, pa su braća franjevci tog dana dolazili iz raznih dijelova Bosne, samo da budu na tradicionalnoj Visočkoj „Celestinijadi“.
Važno je napomenut’, da je poseban interes bio za utakmicu koju su igrali đaci protiv profesorâ. – Tu bi onda učenici ostavljali srce na terenu, samo da zabiju gol i da pobijede profesore, a što im je na kraju obično i polazilo za rukom.
Među najbolje i najnadarenije loptaše treba svakako spomenut’ ime našeg dragog prijatelja Cige. – Koga god da bi on uzeo u svoju nogometnu ekipu, znalo se da će pobijedit’. – Tako je bilo i na tom ne-zaboravnom imendanskom slavlju.
Jednostavno, i danas o tome govore generacije i generacije učenikâ, da takav talenat za loptu još nije bio u Visočkom sjemeništu.
Mnogo je generacijâ koračalo samostanskim hodnicima „Franjevačke klasične gimnazije“ u Visokom, mnoštvo nadarenih učenikâ na raznim poljima: u učenju, u pisanju, u glazbi, u športu…
– Ali kad bi se potegla riječ o nogometu, ime našeg kolege Ivice Anđića uvijek bi se spominjalo kao prvo.
Nadimak Cigo dao mu je baš fra Celestin Vlajić, jer je Ivica bio malo tamnije puti, a u sjemenište došao godinu prije nas – 1977.
Nadovezuje se Gino na ovo, s onim – koje je priče naša generacija slušala, kad smo bili tek došli u Visoko, godine 1978. – da je taj Bistrin sin bio tol’ko talentiran, da su već u jajačkom nogometnom klubu „Elektro Bosni“, gdje je Ivica pomalo trenir’o – čak su i Dinamo i Hajduk bili pokazivali interes za tog čarobnjaka s loptom – iz Jajca.
Ali, život se često poigra s mnogim sudbinama, pa ih onda odvede posve drugim putovima u život.
Tako je i naš kolega Cuni ost’o u sjemeništu – te je te svoje bravure s loptom pokaziv’o samo nama sjemeništarcima, koji smo ga s udivljenjem gledali, i čekali samo da i nas uzme u svoju ekipu.
A najbolje je bilo onda, kad smo svi išli na izlet, s našim prefektima, fra Vitom, fra Markom i fra Vjekom.
Za 1. svibnja išli smo na Jezera, gdje je bila jedna lijepa livada, izvrstan teren za poigrat’ nogomet. U vrijeme kad smo mi dolazili, obično su tu već igrali neki domaći mladići, koji su bili došli iz susjednih selâ.
Naši bi prefekti onda zamolili, da i mi smijemo malo igrat’; a ako su voljni – mogu odigrat’ i jednu utakmicu protiv ekipe iz sjemeništa.
Naravno da su ti seoski momčići rado pristajali, misleći – e sad ćemo mi ovim popovima pokazat’ kako se igra „fudbal“!
I onda bi se priča ponavljala – barem za nas iz sjemeništa, ponavljala se po 158. put.
Cigo bi uzeo loptu, i dalje je bilo k’o u filmu – samo ne mogu se sjetit’ kojem, ni kako se zvao.
A mi bi sa strane navijali, vrištali, arlaukali, jer smo znali da će sigurno na kraju rezultat bit’ i 10 razlike.
Najčešće bi se onda čulo: Cigo, kroz noge, de mu kroz noge… – a Ivica je probacivao sad s jedne – pa onda, protivnički igrač se još ne bi ni snašao, a lopta mu već išla kroz noge i s druge strane…
– Mi bi vriskali, pljeskali, zabavljali se k’o u kakvom cirkusu; sve dok Vito ne bi Cunija izveo iz igre, poveo bi ga malo u stranu, a onda bi mu potiho rek’o: nemoj se igrat’, udarit će te netko i sapsovat’ će ti sve na kamaru! – Ovi momci nisu sjemeništarci!
– Fra Vito, a šta ću im ja, kad su obični livadići! – govorio je Cuni.
I na kraju, kad bi im natrpali golova da više nisu mogli ni brojat’, fra Vito bi rek’o: momci, dosta je… – idemo mi natrag kući. Hvala vam što ste htjeli igrat’ s nama!
Sjećam se, jednom sam prolazio hodnikom, a Cigo je nešto prebir’o po svom ormaru… – i kad sam bio posve blizu njega, on izvadi jednu majicu u kojoj je najčešće igr’o i dav’o golove – i pruži je meni.
– Ja gledam majicu, pa gledam u njega, i sve mislim da me zafrkava.
– Uzmi, rekne Cuni; ja uzmem majicu, i nisam znao što bih od sreće… – Nema tog đaka u sjemeništu, koji nije htio imat’ tu majicu, a eto, Cuni je dao meni.
Al’, nisu svi bili takve sreće, k’o što sam ja.
Drugi put, Cuni je okupio svoje zemljake-Jajčane-sjemeništarce i rek’o im da ima kod njega u ormaru kolača, pa nek’ dođu nakon večere…
I došlo njih nekol’ko, čak i neki Kotor Varošani; kaže im Cuni: aj vi sad lijepo uđite u spavaonicu, a ja ću donijet’ kolače, samo da izvadim iz ormara.
Ušli oni svi poslušno u spavaonicu, njih četvorica-petorica, a Cuni uđe za njima i ugasi svjetlo – i udri, koga i kako je već stig’o; nekoga pljeskom po glavi, nekome opali ćušku, nekoga gurne pod krevet. – Jednostavno, nisu se momci bili ni snašli, a svaki je umjesto kolača dobio dobri’ batina.
O tome nam je onda prič’o Futa, jedan dobar dečko iz Lučine, a danas živi s obitelji u Švedskoj.
Mi u razredu smo vrištali od smijeha, kad je prič’o, kako ih je Cigo – umjesto da im dadne kolača – sve ih po redu dobro namlatio, i to baš njih, zemljake-Jajčane.
Kažem Ti, bili smo mladi i ludi, i mislili smo da je cio svijet naš.
Nažalost, kako godine prolaze, i ekipa se sve više osipa.
Mislim na one, koji su nekad trčali po nogometnom igralištu na imendandskom slavlju tradicionalne Celestinijade; odlaze jedan za drugim, u Zemlju bolju.
Nek’ im je pokoj vječni i nek’ počivaju u miru Božjem.
A nas, koji smo još ostali, i koji se rado sjećamo Celestinijade – mi ne damo da taj datum, ni da išta od toga potone u zaborav…
– Zato, hvala Gini, što mi je poslao ove svoje riječi, koje su me potaknule da napišem ovaj mail najave za noćašnju 420. emisiju kršćanskog rocka.
Čak i ovdje u Hamburgu, što je posve neobično, polako se zahuktavaju vrući dani, visoke temperature; u župnim i misijskim zajednicama „zbavljaju“ se pričesti i krizme; u ormare se pohranjuju dugi rukavi i džemperi, kupuju se sunčane naočale, jedu se sladoledi – i polako se počinju spremat’ ispiti…
U noćašnjoj 420. emisiji kršćanskog rocka Ti pričat' o čovjeku kroz kojega na-veliko puše Duh Sveti, a što on čini? – Ne prestaje svojim pjesmama i svojim životom oduševljavat' tisuće i tisuće koje dolaze na njegove koncerte, i slušaju njegove pjesme. Ime tog čovjeka je Michael W. Smith, a koji je sažeo svoj život u ovih nekol'ko riječi: želim da me upamte kao Bogo-bojazna čovjeka, koji je volio svoju ženu i djecu! Zato, noćas, od 22.30 - pa do pred ponoć, ostavi vrijeme za slušanje „dobrog radija za dobre ljude“ – i emisije kršćanskog rocka „Oni rokaju za Gospodina“!
Neka nas sve vodi Božje milosrđe!
pozdravlja p. anto