U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
„Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.
Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.“
[ Iv 17, 11b-19 ]
Čitanja jučerašnje 7. Vazmene nedjelje potaknula su u meni ono jedno pitanje: kako je bilo Učitelju Isusu?! – Kako se On osjećao u Judinoj prisutnosti kroz one tri godine, kol’ko su živjeli zajedno?!
– Siguran sam da je Isus kao Bogo-Čovjek imao jaku intuiciju, ali mislim da je i On s vremenom sve dublje otkrivao kvalitete i nedostatke svakoga od apostola.
Pretpostavljam da Isusu nije trebalo puno da bi razumio ono, što je bilo u Judinom srcu.
– Kako se samo Isus morao osjećat’ u trenutku Posljednje večere, kad je shvatio da je Juda Iškariotski onaj koji će ga izdat’?!
Život u zajednici, koja god to bila – obiteljska ili redovnička, il’ neka treća – gdje god su ljudi na okupu, tu život zna bit’ jako složen, a vrlo često i problematičan.
Složen i problematičan zato, što kod mnogih ljudi ljubav postaje nešto poput prolaznog osjećaja; a zaboravljamo da je ljubav zadaća, koju treba obavljat’ i ispisivat’ iz dana u dan.
I još ono, što je jako teško razumjet’ al’ je velika istina – da je ljubav itekako ranjiva, i da se može vrlo lako prometnut’ u mržnju.
Čitam o tome svakodnevno u novinama, po Internet portalima; na takvima koji su posrnuli u ljubavi, i čija se ljubav prometnula u mržnju – na njima danas jako dobro zarađuju odvjetnici.
I to je ona naša svagdanja istina, da se na našu ljudski ljubav – na nju se ne možemo uvijek oslonit’, ali zato na Božju ljubav – možemo!
U noćašnju 419. emisiju kršćanskog rocka, u goste sam pozvao kršćanski metal bend „The Letter Black“. Ima nečeg zajedničkoga u njihovom zvuku s kršćanskim metal bendom „P.O.D.“, a koje sam predstavljao u prošloj emisiji kršćanskog rocka, a čut ćeš i zašto?!
Neka nas sve vodi Božje milosrđe!
pozdravlja p. anto