„Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.
Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.
Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.“
(Iv 12, 24-26)
Na jučerašnju 5. korizmenu nedjelju našu je Misijsku zajednicu ovdje u Hamburgu posjetio meni drag Čovjek – glazbenik s Hrvatske duhovne glazbene scene – Luka Balvan.
Pričao nam je o snazi malih koraka; da nismo sami na putu i da postoji Netko (pisan velikim slovom), Netko tko nas ljubi i računa na svakoga i svaku od nas.
Luka i ja smo se sreli na duhovnoj glazbenoj sceni i prepoznali smo se u slavljenju Gospodina!
Sjećam se, bila je godina 1998.; Hrvatska se pripremala na drugi pohod velikog pape Ivana Pavla II., koji je taj put dolazio i s namjerom da u Mariji Bistrici blaženim proglasi velikog Čovjeka iz Katoličke crkve u Hrvata – Zagrebačkog Nadbiskupa, kardinala Alojzija Stepinca.
Luka je napisao lijepu pjesmu za taj Papin dolazak i pozvao je i nas – druge glazbenike s Hrvatske duhovne scene – Željku Marinović, Čedu Antolića, Tomislava Brajšu, Jožu Cvitanovića, mene, mog starijeg brata Jadranka… – svi smo se pod Lukinim vodstvom okupili u „Hrvastki katolički band aid“.
– I tog smo jutra već od 2.00 sata bili u Mariji Bistrici; svirali smo, dočekujuć’ s pjesmom rijeke ljudi koji su neprestano pritjecali.
Kako je rekla jedna draga Mama iz moje tadašnje župe Kraljice sv. krunice u zagrebu: ništa mi ljepše nije bilo, nego kad sam dolazeći po mraku u Mariju Bistricu, čula kako iz razglasa dopire glas našeg p. ante, i ostalih glazbenika s duhovne scene.
Hladno je bilo, posebno dok su prsti udarali po žicama gitare, hladno do neba – ali bili smo sretni da smo se izmjenjivali, i da smo mogli našim dragim vjernicima na taj način izrazit dobrodošlicu na Mariju Bistricu.
U Pauzama, Luka je pričao viceve koji su ostali i danas i koje i danas znam ponovit’; a naš dragi Čedo kojeg više nema među nama, on je stajao onako skupljen – i s rukama podvijenim ispod pazuha govorio je: joooj, da je meni sad pod onu moju toplu dekicu, pa da se pokrijem…
– Smijali smo se i bili smo sretni u tom našem zajedništvu.
A onda, pred sam početak svete mise, dok je papa Ivan Pavao II. ulazio na ono područje otvorene Crkve ispod onog Kalvarijskog brda s križnim postajama, mi smo izišli do pred oltar – i počeli smo pjevat’ tu pjesmu, snimljenu za dolazak Pape.
S Papom Kristu, po Mariji, odjekivali su naši glasovi iz razglasa; i kad sam dignuo glavu i ispred sebe vidio toliko silno mnoštvo naroda – 700 tisuća ljudi koliko ih je bilo tada na Mariji Bistrici, to je ono nešto što se nikad ne zaboravlja!
Od tad su prošle godine, al' ostalo je to prijateljstvo s Lukom i ostalim glazbenicima s Hrvatske duhovne glazbene scene; ostale su pjesme u slavu Gospodina - i ostao je onaj dragi Lukin glas koji će nam u ovoj noći pričat' o sebi, o svojim pjesmama, o slavljenu Gospodina!
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
