Svi su svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu.
Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta. Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka.
Spalili su Božji dom, oborili jeruzalemski zid i sve utvrde njegove vatrom spalili. One što izbjegoše maču odvede Nabukodonozor u Babilon u sužanjstvo. Postali su robovi njemu i njegovim sinovima, dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo. Da bi se ispunila riječ koju Gospodin reče na Jeremijina usta: „Dokle se zemlja ne oduži svojim subotama, počivat će za sve vrijeme u pustoši dok se ne ispuni sedamdeset godina.“
Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Gospodinova objavljena na Jeremijina usta, podiže Gospodin duh perzijskoga kralja Kira te on oglasi po svemu svojem kraljevstvu usmeno i pismeno: „Ovako veli perzijski kralj Kir: ’Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!’“
(2Ljet 36,14-16.19-23)
Nama kršćanima Korizma je i vrijeme žalosti i čežnje.
Na postavljeno pitanje Isusu, zašto njegovi učenici ne poste? – On odgovara: „Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!“ (Mk 2,19-20).
Riječi su našeg Učitelja, a odnose se na Veliki petak, kad je Krist ubijen.
To označuje i naše iskustvo, da Isus nije među nama k’o što je onda bio među svojim učenicima.
Zato Korizma nama kršćanima odsijeva tugom, jer postoji tama iako se Svjetlo već bilo pojavilo.
Nadalje, Korizma je ujedno i vrijeme čežnje.
Ovi tjedni su ono posljednje vrijeme priprave za krštenje u Vazmenom bdijenju.
Ali, kako nas uči Crkva, svaka nedjelja, Dan Gospodnji – prekid je Korizme, prekid žalosti. Jer u Dan Gospodnji mi doživljavamo, kol’ko je Gospodin prisutan za sve nas: prisutan u Riječi Evanđelja koje slušamo, prisutan u okupljenoj zajednici na molitvu, zajednici koja je njegovo tijelo – i nadasve prisutan u euharistiji, u gozbi kruha i vina, po kojoj nam sâm Krist daje za snagu i radost – Laetare!
To znači da je, u usporedbi s onima koji tuguju na rijekama Babilonskim, naša čežnja je prelomljena iskustvom Božje prisutnosti – i postaje čežnja za vječnim ispunjenjem.
A kao kršćani-vjernici, mi se trebamo učit’, kako ćemo sami stvorit’ ta mjesta čežnje.
To bi možda bio onaj pristup pitanju, ali ujedno i poticaj – kako svatko može organizirat’ svoju Korizmu za sebe?!
Ima tomu više od 11 godina, kad sam na Radio Korčuli u emisiji kršćanskog rocka ugostio „Stope“, mlade djevojke iz Blata s otoka Korčule, okupljene oko s. Danijele koja ih uči putu slavljenja Gospodina pjesmom. Ja joj prošli tjedan pošaljem upit mailom i preko whats app-a da mi se javi kad stigne, pa da pripremimo nekol'ko riječi za noćašnju emisiju kršćanskog rocka na HKR-u. I kažem ja s. Danijeli: aj molim te, pošalji mi neku sliku od „Stopa“, da je mogu zajedno s mailom poslat' svima onima kojima šaljem mail-najave za nadolazeću emisiju kršćanskog rocka. I mislim si, sad će mi s. Danijela poslat sliku omota njihovog CD-a - „Moja ljubav si Ti“; ili će mi poslat' sliku onih nekol'ko malih curicâ koje su nekad dolazile pjevat' u klaustar našeg dominikanskog samostana sv. Nikole, za blagdan sv. Dominika; kad tamo, s. Danijela mi pošalje sliku njih 58 - prekrasnih djevojaka ispred oltara njihove župne crkve u Blatu. Da pravo kažem, nisam ih sve uspio ni izbrojat', tol'ko ih je; i ja samo kažem s. Danijeli: e, svaka čast na tvome radu, uistinu čuda činiš!
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
