Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.“ Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.
Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: „Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?“ Odgovori im Isus: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ Rekoše mu nato Židovi: „Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?“ No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.
(Iv 2, 13-25)
Bio sam posve mladi fratar, tek dvije-tri godine zaređen za svećenika, od nekuda sam se bio vratio s puta; auto prljav, k’o da sam ga vozio priko Krabana…
Dovez’o ja auto u naše samostansko dvorište, i najprije ću ga oprat’. Nakon duga puta činim to uvijek, da se odužim i zahvalim makar malo. Jer kad je mene autić dobro služio na putu, želim ga ostavit’ čistim i urednim za onoga tko će u njega sjest’ nakon mene.
Mi u samostanu nemamo osobni auto, nego se svi koristimo onim jednim ili drugim autom, kol’ko ih već imamo.
Tako sam činio i tada; najprije sam ga oprao vodom izvana, a onda uzeo usisivač – i počeo čistit’ iznutra. – Buka usisivača izmamila je glave starijih fratarâ na prozore. I tipično fratarski, svi počnu znatiželjno gledat’, što se to događa dolje u dvorištu?!
– A kad sam već bio pri kraju, jedan od njih dobaci odozgor s prozora: „…i k’o što bi rek’o sv. Benedikt: ‘samostanska dobra nek’ se smatraju kao posvećeno oltarsko posuđe’.“
Šutke sam posluš’o te njegove riječi, jer nisam se mog’o sjetit’, jednostavno nisam znao da je sv. Benedikt to negdje rek’o.
Kad sam završio čišćenje auta, odmah dok sam doš’o u sobu, najprije sam prolist’o po nekim knjigama; kad stvarno, u ‘Pravilu sv. Benedikta’nađoh sljedeće:
„Ručni sat, aktovka, krevet, penkalo, naočale, knjiga, računalo, automobil, slika roditeljâ, novac, dokumenti, telefon, rokovnik, svijeća, križ, pribor za jelo, košara za papir, kišobran, ključevi, pisaći stol, stolna lampa, Biblija, novine, kućno zvono…“
Sv. Benedikt traži od celerara, tj. od ekonoma samostana: „Sve posuđe i sav samostanski imetak neka smatra kao posvećeno oltarsko posuđe“ (RB 31, 10).
Za sv. Benedikta ne postoji razlika između profanog i sakralnog, između čisto svjetovne stvari i svete posude. – Sve je dodirnuto i prožeto Božjim Duhom. U svemu susrećemo Božje stvorenje – i u njemu Stvoritelja.
Stoga, u ophođenju sa stvarima, itekako je potrebna pažljivost i obazrivost.
Benedikt to ekonomu stavlja na savjest u poglavlju koje govori „O oruđu i ostalim samostanskim stvarima“ (RB 32).
Ekonom treba pazit’ na to, da se braća brižno i savjesno odnose prema stvarima. – Nije to samo zapovijed štedljivosti, nego je to za sv. Benedikta i duhovno pitanje.
Jer, kol’ko je netko duhovan? – to se pokazuje i u načinu, kako se odnosi prema mrtvim stvarima?!
Zato, svatko tko s alatom postupa ne-pažljivo, ne-ljudski, on time očituje svoju nutarnju krutost i bezosjećajnost.
Takva osoba si može umišljat’ da je pobožnija i od Pape, može sva odsijevat’ duhovnošću – k’o teta Greta; no, sve je to samo u glavi, al’ ne i u rukama te osobe.
Tek kad je u oboje: i u glavi – i u rukama, onda je ta osoba u cijelosti duhovna.
– Benediktova i Benediktinska duhovnost ona je realna, prizemna je i životna duhovnost. I ne samo da oblikuje zemlju, nego se izražava i u odnosu prema zemlji, prema ovo-zemaljskome.
„Moli i radi“, „ora et labora“ – životno je pravilo benediktinskih redovnikâ, ostalo još od njihova osnutka u 5. st., sve do danas.
A to onda govori: da i ono oprano auto, kol’ko god ono godina bilo staro – i ono je jednako vrijedno, k’o što je kalež na oltaru s kojim slavim svetu misu, il’ patena na kojoj se prinosi hostija, koja se pretvara u Tijelo Kristovo?!
Emisija kršćanskog rocka vezana je uz pjesmu, uz davanje hvale Gospodinu melodijom, novim pjesmama koje još niste slušali ni u jednoj dosadašnjoj emisiji. Zato sam u ovu noćašnju 409. emisiju kršćanskog rocka pozvao kršćanski bend iz Rijeke, koji se odzivaju na ime „Kristina“; slušat ćemo njihov jedini snimljeni album iz godine 2008. – „Kao Ruža“.
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
