U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.
Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.
Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: „Svi te traže.“ Kaže im: „Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.“ I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.
Isuse, propovjedniče milosti, mi vjerujemo – ovo je riječ Tvoja.
(Mk 1,29-39)
Razgovaram u subotu s djecom na vjeronauku o svemu onomu, što smo ovih dana slavili u liturgiji – i što nam tek od liturgijskih slavljâ na-dolazi.
Prekjučer, u subotu – „grličanje“ – i molitva sv. Blažu, da nas zaštiti od bolesti grla i svakog drugog zla…
U petak – „Svijećnica“ i blagoslov svijeća odmah na početku mise…
– Lijepo, kažem ja; a zna li netko, što nam na-dolazi idući tjedan?
Koje vrijeme počinje i kako se zove, u kojem se pripremamo za Uskrs?! – I u koji dan u tjednu to vrijeme započinje?!
– Nisam još bio ni završio s pitanjem, kad se diže jedna malena rukica, i posve sitna djevojčica rekne: idući tjedan su „maćkare“!
E, čovječe, ja stao, i samo je gledam – i sve ne mogu vjerovat’. – U glavi mi se odmah vrati 158 slika iz djetinjstva, baš na tu njezinu riječ – „maćkare“, i što se sve činilo u svezi s tim u našem selu, u Brajkovićima.
Ja bio na to posve zaboravio, i da me ta mala curica nije podsjetila – s riječju „maćkare“ – tko zna, bi li se uopće ičeg i sjetio?!
Jer, baš tako se i kod nas to zvalo, kad bi djeca pravila maske, svatko sâm svoj majstor – i to samo za tu večer, za pokladni utorak – noć uoči Čiste srijede.
Glavni dogovor k’o i uvijek bio je ispred Božine zadruge, ili na Raskrsnici kod Ivinicine štale, gdje smo igrali lopte. – Svi bi se našli zajedno, i dogovarali se – kako iz-organizirat’ da bude samo jedna grupa „maćkara“ iz donji’ Brajkovića, tamo gdje su bile i naše kuće – i tko će ponijet gitaru, tko ramuniku…
I mi smo se željeli namaćkarit’ – moj stariji brat Jadranko i ja – i poć’ tu večer zajedno s ostalim momcima u maćkare, samo što nam ćaća nije dao nikad da budemo dio toga.
A možda je i bolje, jer kad ispričam do kraja – da je uz onu grupu maćkara iz donjeg dijela Brajkovića, bila uvijek i ona druga – iz gornjih Brajkovića; dio sela s gornje strane crkve, gore oko Majdana – i još Šarinčića i Jozukića kuće na Stinama.
– Glavni problem dogodio bi se onda, kad bi se te dvije grupe ‘maćkara’ k’o fol slučajno srele – a srele su se uvijek.
Neki su, zapravo i išli u ‘maćkare’ samo da se sretnu s onim drugima, jer to noćno sretanje, to je bilo ono nešto za što se živjelo čitavu godinu. – Kako je bilo, i kako je sve završilo? – o tome bi se onda danima pričalo.
Sve ono što bi se tu večer po kućama skupilo, tad bi se koristilo za uništavanje protivnikâ, il’ da se one druge natjera u bježaniju.
– Nešto slično onomu što danas čini Torcida i BBB, i ostale grupe nogometnih navijača: jaja, jabuke, orasi… – kao i sve drugo što bi došlo pod ruku: kamenje, grude snijega, šiljci drveni odvaljeni od nečije ograde… – sve bi se koristilo u tom sretanju maćkara iz gornjeg i donjeg sela; i naravno da bi svaki put bilo onih, koji su se vraćali kući okrvavljenog nosa ili glave.
Sutradan bi se krivce tražilo po selu, dok bi žene-kume prepričavale kod kave – ćije je dite sinoć „pokusalo“? – i kako bi to one, da se njih pita, posve dokinule i zabranile!
Pazite, to su 70.-te godine prošlog stoljeća u Brajkovićima; neke od tih ženâ bile su tada još ne-pismene, a razmišljale su jednako k’o što je razmišljala gradska uprava u Baselu u Švicarskoj nekol’ko stoljeća prije – točnije, godine 1599.
– Reći će netko: koincidencija!
Aj, da se vratimo malo u povijest, pa da vidimo – što se to točno događalo u Baselu?!
I kakve uopće povezanosti ima sve to s riječju Evanđelja po Marku, a koju smo jučer na svetoj misi slušali?!
Da si ne bi, nakon što ostaneš budan sat i nešto u nadolazećoj noći od ponedjeljka, da si ne bi predbacivala - da je noćašnja 405. emisija kršćanskog rocka bila pre-mekana i blaga, u goste sam – samo za Tebe pozvao brzu i žestoku ekipu – momke iz daleke Skandinavije, okupljene u band pomalo čudnog imena: „Wisdom Call“. - Oni će noćas pjesmama sa svog jedinog snimljenog albuma dati hvalu Gospodinu!
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
