U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
„Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije.
Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe.
Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!“
(Mk 13, 33-37 )
Što je to, što – recimo – mene još uvijek drži budnim?
– Sigurno nije ni rast, a ni pad tečaja dionicâ, ni to – u koji je grad nekol’ko milijuna € otišlo kao zgoditak na lutriji.
Ne drže me budnim ni svi oni politički, nit’ ikakvi drugi skandali, ni svjetsko – a ni europsko prvenstvo u nogometu, ni ‘oće li Ajduk – il’ će opet Dinamo bit’ prvak; rek’o bi stari padre Ive: ma koga briga?!
– Što je onda to, što me drži budnim?!
Pa prije bi’ rek’o, kakav dobar rock koncert, il’ recimo krug prijatelja s kojima odem maznut’ pizzu. – Naravno, u to spada i sve ono što mi pomaže da pobjegnem od rutine svakodnevice.
Ali budnost liturgijskog vremena, u koje smo kao zajednica vjernika zakoračili – budnost Došašća, ona nema ničeg zajedničkoga s ovakvim trenutačnim uzbuđenjima.
– Budnost Došašća zahtijeva strpljivost, al’ ne u društvu u kojem se sve vrti oko mobilnosti, oko brzine i fitnesa, a u čemu nije nimalo lako bit’ strpljiv.
Kad razmišljam o budnosti – onoj općenitoj, ali i budnosti Adventa, donese me to vrlo često među one teške riječi francuskog Isusovca, filozofa i teologa Teilhard de Chardin-a, koji je rekao: „Još uvijek i dalje tvrdimo da bdijemo i iščekujemo Učitelja Isusa. – No, kad bismo uistinu htjeli bit’ iskreni, morali bismo priznat’ da mi uopće više ništa i nikoga ne iščekujemo!“
Jer, ako kažemo da iščekujemo Božji dolazak, onda te riječi trebaju imat’ i svoju težinu, snagu; taj dolazak, dolazak Boga on zahtijeva svu našu budnost.
– Prema čemu je naš život okrenut? Čemu smo otvoreni? – I koju želju imamo, za koju bismo željeli da nam se ‘sutra’ ispuni?
Kod Boga nema polovičnosti, nit’ On želi pokvarit’, ni uzet’ nam one naše sitne radosti.
– Baš suprotno! Ako sve ostane na njima, ako mi nismo otvoreni za onu najveću radost i želju koja se zove „nebo“, onda trebamo konačno postat’ svjesni – da živimo ispod naše razine.
Pogledamo li malo dublje ovaj svijet oko sebe (ne zaboravimo, i mi smo dio tog svijeta!) onda ne možemo a ne upitat’ se: kako uopće definirat’ ono, što današnje društvo iščekuje? – I to, što današnji kršćani iščekuju?!
Kamo god da se okrenemo, svima su puna usta tog nekakvog „Adventa“ – ovakvog i onakvog; a pitam se: imamo li mi u sebi uopće adventsko raspoloženje?
Čitam na raznim portalima o otvaranju tog nekakvog Adventa u Bjelovaru, u Samoboru, čak i na Šolti; o Zagrebačkom i Splitskom Adventu da i ne govorim.
Na Njemačkim prostorima, samu riječ „Advent“, odavno su izbrisali k’o gumicom s papira. Ovdje se sve vrti oko tog nekakvog Winter Pride. – Bože me te sačuvaj!
Zato, ako je vjerovat’ vijestima i svemu onomu što prvo zabljesne pred našim očima kad se spojimo na bilo koju stranicu na Internetu, dijagnoza se čini posve jasna: pacijent je bolestan, i jako mu je loše!
– A pacijent je, nitko drugi – nego ovo vrijeme, naše vrijeme!
ova noćašnja emisija kršćanskog rocka 398. po redu, posebno mi je draga. U njoj sam uspio spojiti, objediniti razmišljanja dvojice meni dragih ljudi koji su svojom riječju – ali i pjesmom ostavili traga u mome životu.
Jedan je moj dragi subrat, o. Anto Gavrić, bivši provincijal Hrvatske dominikanske provincije i profesor na „Fakultetu filozofije i religijskih znanosti“ Sveučilišta u Zagrebu.
Anto je jučer predslavio i propovijedao na misnom slavlju ovdje u Hamburgu, kada smo slavili „Dan Misije“, sjećajući se našeg misijskog zaštitnika i blaženika – Augustina Kažotića, čiju smo 700.tu obljetnicu smrti mi dominikanci ove godine slavili.
Drugi meni drag čovjek, jest našički župnik, glazbena duša – vlč. Perica Matanović.
Perica poznam dugo godina, još iz vremena studentskih dana. – Slušat ćemo u ovoj noći, on će sam pričat’, kako uz svoje župničke dužnosti, on kao dobar glazbenik odvoji vrijeme i za slušanje, ali i sviranje kršćanske duhovne glazbe, kršćanskog rocka.
Vlč. Perica je kroz dugi niz godina bio član kršćanskog rock benda „Hosana“, a čiji su članovi bili mladi bogoslovi s Kaptola, studenti teologije. O svemu tomu, dakako i o onomu što vlč. Perica sad radi, slušat ćemo tijekom ove emisije.
A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
