U ono vrijeme:
Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: „Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ’Rabbi’.
Vi pak ne dajte se zvati ’Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća.
Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima.
I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“
(Mt 23, 1-12)
Na početku smo novog mjeseca – studenog, u kojem je puno datuma koje sam podcrt’o crvenom olovkom. Baš taj me mjesec u puno detalja podsjeti na smrt, na upaljene svijeće, na obilaženje grobova naših dragih; podsjeti me i na prolaznost svega ovog vidljivoga oko nas.
I dok smo prošlog tjedna gledali more upaljenih svijeća kod Mirogojskog križa u Zagrebu, i ovdje u Hamburgu na groblju Ohlsdorf, mislim si – kako mi se u treperenju svake od njih, posve smiješnom čini sva naša ljudska oholost i ono naše iskazivanje sile i moći.
Perje kojim se često tako bahato i bez mjere kitimo, smrt će sve to odnijet’ lakše, nego što jesenji vjetar pomete i raznese požutjelo i opalo lišće.
Kao svećenik, bio sam dionik bolnih spoznajâ na kraju tolikih životnih putova, a koje su sričući riječ po riječ polako izgovarali oni što su se rastajali od duše. Nikamo se nisu žurili, jer tada su valjda konačno znali, da više nemaju što za izgubit’.
S kol’ko su samo bola prihvaćali tu spoznaju, da su uzalud potrošili tol’ke dijelove života na tako glupe i ne-potrebne stvari!
I tol’ko snage potrošili na sve ono, što je izgorjelo u nepovrat, k’o što izgara upaljena svijeća kraj njihovog kreveta.
Kako god se to nekom činilo, al’ baš na grobovima naših dragih, il’ uz njihovu smrtnu postelju, u nama se još jače ražari vjera u život nakon ovoga života.
Pitam se: može li nas ljubav i čežnja – da opet susretnemo one koje nam je smrt odnijela – može li nas ta ljubav pokrenut’ da živimo makar za mrvicu ‘nako, kako bi oni željeli – da su još s nama?! – Da živimo ljudskije, i da se vratimo na put koji vodi k njima – u život!
Zateku me ponekad ovakve misli, posebno ujutro dok čitam novine na mom radnom stolu, il’ dok ih listam – stranicu za stranicom na monitoru moga kompjutora.
Naravno da se tad zaustavim i kod stranicâ s osmrtnicama. – I sve si mislim: pa mene se sva ta lica ne tiču; zato ih i gledam površno i ne-zainteresirano, gledam zato jer ih ne poznajem, i strana su mi i daleka…
.. I listam dalje, i dalje…
A onda, s vremena na vrijeme, primijetim da su mi te crno bijele slike sve nekako bliže; ne odlaze mi lako ispred očiju, čak me ne ostavljaju ni u mislima, nego me slijede u korak, posvuda…
I onda dođe dan, k’o onaj od pred-prošle nedjelje, 29. listopada, kad se dogodilo da sam upravo ja – mi Visočki đaci i opet smo ostali pogođeni gubitkom jednoga između nas.
Toman iz Zagreba posla mi osmrtnicu od koje nisam mog’o odvojit pogleda, kao ni od riječi ispisanih ispod, riječi za koje znam da ih netko drugi neće ni primijetit’, k’o što nisam ni ja na drugim osmrtnicama.
Uzeo sam olovku koja mi je bila najbliža na stolu, i počeo pisat’ bez reda i bez kraja, ono što mi je u tom trenutku dolazilo:
Dragoljub Sičaja, zapravo mi smo ga svi zvali po prezimenu – Sičaja; drugo nam za prepoznat’ ga nije trebalo.
Odavalo ga je sve ono, što mi je ruka na prvu zapisala:
– bit’ čovjek, istinoljubiv, ne-prigibljiv, nepotkupljiv pred moćnici
– dostojanstven u slobodi koju nam je Bog dao
– nikad vlastohlepan, ni častohlepan, nego darežljiv;
– ne-sebičan, ne-pohlepan za novcem, ni za bilo čim što je tuđe;
– uvijek i u svemu strpljiv, pošten i postojan u povjerenom mu poslu;
– osjetljiv za drugoga u nevolji, solidaran, angažiran za zajedničko dobro…
Prijatelj iz školskih dana, Josip Andrić Gino, koji je sa Sičajom njegov’o i jedan dublji odnos, napisa mi – da je živio u Beču, i da je redovito odlazio na grob znamenitog bosanskog franjevca Ivana fra Franje Jukića.
– Vodio je Sičaja brigu o urednosti groba, njegujuć’ „čuvarkuću“, koja je svojim zelenilom krasila fra Franjin grob.
Na kraju napisa Gino jednu lijepu rečenicu, zapravo zvuči kao pitanje: Hoće li proljetno sunce ugrijat’ njihove grobove, rastjerat’ grobnu tamu?!
Poštovanom Dragoljubu Sičaji, našem školskom kolegi iz Visočkih dana, nek’ je pokoj vječni u okrilju Božjem!
U nadolazećoj noći na redu je kršćanski hard rock projekt pod imenom „Eden's Realm“. Američki pjevač i gitarist koji se odziva na ime Jamest Guest, okupio je oko sebe momke koji dolaze iz malog grada Waco koji je negdje u Texasu; svi odreda odrasli uz iste životne vrijednosti: Bog, Domovina i obitelj!
A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
