U ono vrijeme:
Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: „Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“
Znajući njihovu opakost, reče Isus: „Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!“
Pružiše mu denar. On ih upita: „Čija je ovo slika i natpis?“
Odgovore: „Carev.“ Kaže im: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“
(Mt 22, 15-21 )
Djeca smo bili te davne ’80.te, „sekundani“; završavali smo 2. razred „Franjevačke klasične gimnazije“. Vlakom smo tog jutra krenuli iz Visokog, pa presjeli u Podlugovima – i dalje onda do Vareša, ili do Vareš Majdana – više se nisam mog’o sjetit’.
E, ali zato sam upomoć zvao svog dragog župljanina iz Zagreba, iz župe Kraljice svete krunice – g. Tvrtka Žilića koji je rodom iz tih krajeva; i svaki naš pozdrav bio je – ja njemu Vareš Majdan, on meni – Brajkovići.
A onda mi je Tvrtko sve lijepo ispripovjedio, da je zadnja stanica za putnike bila ona u Vareš Majdanu, a teretni vlak je vozio još i na Raičevac, tj „Bunker“, odakle se vozila ruda.
Sjećam se još i toga, dok smo čekali na onaj drugi vlak u Podlugovima, da su Pinjo i Žvoca otišli pojest’ svaki po kolač u kolodvorskoj slastičarni, gdje su bili oni kockasti stolnjaci na stolovima, i gdje je konobar nosio preko ramena prebačenu platnenu krpu, opranu – Bog dragi zna kad! – i vik’o im da se sve do perona čulo: šta ‘š ti uzet?!
Fra Vjeko Matić je iš’o s nama i pokojni fra Filip; krenuli smo tim putom, pa ćemo onda preko planina – od Vareša, put Bobovca, starog kraljevskog grada, drage nam Kraljice Katarine; i ako Bog da, pred večer ćemo se spustit’ u Kraljevu Sutjesku.
Ta mi se eto slika vratila, izvuk’o sam je negdje iz podruma moga sjećanja; vratila me u to vrijeme, na ulazak u vlak – i na vožnju od Podlugova do Vareša, kad sam prije nekol’ko dana po prvi put preslušav’o „Pjesmu života tvog“, koju će i Tvoje uši noćas prvi put čuti.
Vozio sam se ja i kasnije vlakom, prolazio peronima, penj’o se i silazio mali milijun puta; al’ samo mi je jedna vožnja ostala u glavi, vožnja vlakom od Podlugova do Vareša – u onaj jedan dan…
Bože, kad samo pomislim, u kakvom smo sigurnom svijetu živjeli; dok smo galameći i vičući trčali hodnicima franjevačkog samostana u Visokom, kad smo nabijali loptu poslije ručka na igralištu; s kakvom smo samo bezbrižnošću lijegali u krevet, ne brinući o tome – tko će platit’ račune za struju i vodu, tko će skuhat’ i oprat’…
– Danas kad sam odrast’o, i kad su godine pritisnule svom težinom ramena, drukčije shvaćam i drukčije o svemu razmišljam. Posebno o onome, što nam je fra Filip Zubak već tad znao reć’, a mi se na to smijali i govorili: daj, fra Filipe, pa Vi samo kukate i jadikujete…
S godinama kasnije, shvatili smo da je sve iz njegovih usta rečeno bilo tol’ko istinito, k’o što su istinite i pjesme koje ćemo u ovoj noćašnjoj emisiji kršćanskog rocka preslušavati; one od pjesničke i glazbene duše, gđe Dubravke Uroda – i kršćanskog gitariste, Davora Kučko.
Slušat ćemo i tumačenje Riječi Božje, iz jučerašnjeg Evanđelja po Mateju, a koje će do naših ušiju donijet’ dva vrsna dominikanska propovjednika: p. Frano Prcela i p. Mirko Vlk.
I na kraju još, pročitat' ću izvješće sa „Skupštine Podružnice đaka i prijatelja - Franjevačke klasične gimnazije Visoko - za njemačko govorno područje“.
A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
