U ono vrijeme:
Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: „Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.
Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.
Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?“
Kažu mu: „Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.“
Kaže im Isus: „Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim!
Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!“
(Mt 21,33-44)
Dok stojim ispred ogledala s četkicom za zube, i istiskujem kalodont na nju, promatram svoj lik u ogledalu… – i k’o da počinjem osjećat’, kako se plašim onog pogleda s onu tamo stranu – bojim zato, jer sam dopustio da mi sve postane samo po sebi razumljivo, i da o tom uopće ne razmišljam.
K’o da sam zaboravio, da ni ova četkica koju stavljam u usta, čak ni ona, k’o i sve drugo – ništa u ovom životu nije samo po sebi razumljivo!
Još je tol’ko toga, što stoji razbacano na mom radnom stolu – na dohvat ruke; zatim pun tanjur na stolu u blagovaonici, čist krevet koji me čeka u kutu moje sobe, knjige i ključevi od auta na polici… – ništa od svega toga nije samo po sebi razumljivo?!
Urod sa zemlje, svake godine vidljiv je u svim onim lijepim plodovima, od kojih živimo svi mi, čitavo čovječanstvo; voće i povrće koje jedem, il’ ispijam kao sok, ili je u obliku zrna – od čega se onda pravi kruh.
Dok ga lomim, il’ uzimam nož da si odrežem komad za sebe, ne mogu a ne pomislit’ na tolika gladna usta koja će baš kruha danas-noćas ostat’ gladna.
Ujutro kad ustajem, ne volim se oblačit’ u mraku, uvijek naopako obučem majicu; il’ ne mogu nać’ čarape, Bože, gdje li sam ih sinoć razbac’o po sobi.
– A onda, dok ih navlačim, vrištim od smijeha, jer se sjetim priče jednog prijatelja iz Sarajeva, koji je znao čovjeka koji kad bi skin’o čarape, onako prljave i ne-oprane mjesecima, čarape bi ostale uspravno stajat’ cijelu noć. – Kako i neće, kad su se bile posve skorile od prljavštine.
Ujutro kad bi ih i opet navlačio na noge, samo bi se čulo kako ona prljavština na čarapama „hrušče“.
Znao sam plakat’ od smijeha, kad bi prijatelj to prič’o, pa sam ga molio: aj’ još jednom, aj’ de još jednom, ono – kako čarape „hrušču“!
Onda bi on kren’o ispočetka, da tol’ko vremena nije bio opr’o ni noge – a ni čarape, pa bi na kraju samo rek’o: „prijatelju, ovdje samo ‘bognsek’ pomaže!“
Kažem Ti, nije nimalo rijetkost da već ujutro, samo što sam ust’o i prekrstio se, a ja k’o da gledam sebe, kako sjedim na podu – i plačem od smijeha, kad se svega ovoga sjetim.
I dok se trudim navuć’ čarape na noge, osjetim pod prstima da ove moje još ne „hrušču“; al’ svejedno, nikako da okrenem onu pravu stranu i da ih navučem na nogu.
Zato palim svjetlo, pa kad sam obuk’o čarape, uzimam četkicu za zube, pijem tablete za tlak… – to kod mene ima neki svoj uhodani red i sve mi je tu na dohvat ruke.
– Što hoću ovim reć’?
– I meni, kao i tolikim drugima oko mene, Bog je dao vinograd za obrađivanje, dao nam je plodnu zemlju o kojoj se On-Stvoritelj brine, da bi ta zemlja urodila dobrim plodovima.
A jer nas je stvorio kao slobodna bića, nažalost – čovjek si je u svojoj oholosti prigrabio tu moć, da ne kažem – zloupotrijebio je, i vrlo često želi on sâm biti bog u svome životu.
– I tad se događa ono ružno, da se taj naš vinograd pretvori u pustopoljinu, u vinjagu.
Pričat ću u ovoj noći o graditeljstvu, zato što Evanđelist Matej donosi riječi o kamenu ugaonom; a čut ćeš i moj odgovor vlč. Anđelku Kaćunku na ono što je pisao u Glasu Koncila, u jednom od brojeva u mjesecu srpnju. - Tada u tom članku, dotični Velečasni der'o je po meni – a noćas derem ja po njemu! U nadolazećoj noći u goste dovodim samo za Tvoje uši - opet jedan kršćanski metal bend iz dalekog Brazila – „SoullHunter“ je njihovo ime, i rokat će žestoko, rokat će kršćanski!
A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto