U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:
„Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ‘Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ‘Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ‘Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ‘Idite i vi u vinograd.’
Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ‘Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’
Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’
Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.“
(Mt 20, 1-16a )
U ove moje 33 godine svećeništva, s kim god – i gdje god da bi se poveo razgovor na temu Isusove prispodobe iz Evanđelja po Mateju, iz skoro sviju usta sluš’o sam – kako je ovo posve ne-logično, i kako u ovoj prispodobi ima vrlo malo osjećaja za pravednost.
Jer, ‘ko je vidio i đe to ima, da svi radnici na kraju dobiju istu plaću, iako su neki u vinogradu kopali od ranoga jutra, a neki su došli tek prije jednog sata?!
– To jednostavno ne ide u ovom današnjem ekonomskom svijetu, gdje se kao prvo i uvijek gleda – računica!
Pogledaj koje god hoćeš zanimanje: od nogometnog terena, do koncertnog stagea, od radnika u poduzeću, do onih što na sebi nose one bijele il’ zelene kute, u bolnicama, u ambulantama, po staračkim domovima…
Evo, npr: sve ovisi o tome u čijim je rukama košarkaška lopta:
– u mojim rukama možda će vrijedit’ nekih 30-40 €;
– a u rukama onog Slovenca – Dončića vrijedi tol’ko da mu ne dadnu samo mjesto u avionu – nego mu oni iz uprave kluba daju cijeli avion, kad ide kući na odmor.
Sve ovisi o tome u čijim je rukama teniski reket:
– u mojim rukama, kad bi me vidjeli – kako ga držim, samo bi mi rekli: e, de, makni se;
– dok u rukama Federera, Nadala, Đokovića, Čilića… – vrijedi milijune.
Sve ovisi o tome, čija noga udara loptu:
– Ja i kad bi’ je htio udarit’, meni bi odma’ puk’o mišić, jer nisam igr’o više od 20 godina;
– al’ zato, kad Luka Modrić udari loptu, e, to je već nešto drugo. – Za svaki njegov udarac ne’ko mora dobro zagrabit’ u novčanik.
Sve ovisi i o tome, u čijim je rukama gitara;
– u mojim rukama vrijedi tol’ko, da si mogu priuštit’ – snimit još jednu, il’ dvije pjesme;
– dok u rukama Erica Claptona, James Hetfield-a iz Metallice, ili Angus Young-a iz AC/DC vrijedi tol’ko da lopatom ne mogu zgrnut’ sav zarađeni novac…
I tako bi mogli ić’ redom, sa svakim zanimanjem; jednako je i s menadžerima, s liječnicima, s upraviteljima poduzeća, s političarima…
– Bilo koje društvo – muškaraca i ženâ, danas kad sjednu zajedno, mogu razgovarat’ o svemu: i ‘ko se rast’o, ‘ko se oženio, ‘ko s kim živi, kako je bilo na godišnjem, o čemu je njihov pop jučer baljezg’o s oltara… – sve teme mogu doć’ na red, samo jedna ne: mjesečna primanja – i kol’ka je čija satnica? – o tome se ne razgovora.
Sjećam se, bio sam mali; Mama me bila poslala u Božinu zadrugu da kupim maje i paprike – i ako ostane da kupim bombona – kol’ko mogne, al’ da ne pojedem sve sâm, nego ponesem i mlađim sestrama, Ani i Kati.
– I ja taman da ću doć’ na red, kad oni odrasli nešto zapjeniše. Naiš’o bio onaj jedan naš čovjek koji je radio u rudniku, izvadio onu papirnatu vrećicu u kojoj je bila tek podignuta plaća – i galami nešto, viče… – i onda jako udari po njoj, ona se vrećica sva podera; onaj sitni novac – stoje i petobanke – sve se uz zveckanje raspe po podu Božine zadruge.
Ja se makn’o u stranu, i kad sam vidio da galama ne prestaje, nego da je sve jača – samo što se još nisu pošli tuć’; što ću, iziđem van iz zadruge – i vratim se kući praznih ruku.
Aj’ što nema maje i paprike, al’ nema ni onih šarenih bombona, koje bi Božo izvadio iz one staklene kutije i zamot’o ih u papirnati fišek.
– Što hoću ovim reć’? – Kad krene priča o satnici, o zaradi, obično se ona dobra atmosfera druženja pokvari – i to baš na toj temi: na primanjima, dohodcima, na mjesečnim plaćama…
Jer svatko se najviše voli uspoređivat’ s nekim, ‘ko zarađuje više, posebno onda kad je uvjeren da taj netko nema ni znanja, a ni sposobnosti koje ima on.
Ljudi se tad obično povuku u sebe – posebno muški, utihne svaki razgovor. Atmosfera zajedničkog druženja odmah se pokvari… – i samo čuješ nakon nekog vremena: ženo, aj’ uzmi kaput, idemo kući, znaš da imamo posla!
I k'o što se pokvari atmosfera u druženju, tako i meni - ova prispodoba iz Evanđelja po Mateju - dok je čujem, dok pomislim na nju, odma' mi u ustima ostane onaj pomalo gorak okus. Al', da mi ne bi taj okus posve zagorčio usta, u goste sam pozv'o opako dobre momke – dolaze čak iz Brazila, odzivaju se na ime „Dynasty of Metal“. Čak u iduće dvije emisije kršćanskog rocka slušat ćemo pjesme s ovog njihovog albuma „Back To The Past“; jednostavno dobro i ima se što čuti!
A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
