Uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!“
To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“
To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“
(Iv 20, 19-23)
Moj stariji brat fra Mirko, koji je na službi u Kufsteinu, u Austriji, napisao mi je čestitku, zapravo razmišljanje na temu mog skorog 60.-og rođendana i moje 33 godine svećeništva.
Ovako idu njegove riječi:
– Evanđelje nas poziva na zajedništvo,
– glazba nas poziva na zajedništvo,
– život nas poziva na zajedništvo!
Sve ima svoje vrijeme, tako i rođenje. Imao si sreće upoznati radost Evanđelja, radost vjere, radost redovničkog života u dominikanskoj zajednici. I to iskustvo traje.
Iz toga izvire nadahnuće za tvoje svećeništvo, za ono što govoriš i radiš.
Tvoje riječi i djela svjedoče o dragocjenosti dobrote, o ljudskoj i Božjoj dobroti koja te pohađa, koju dotičeš. Tvoje djelovanje kao svećenika redovnika, ima smisla u mjeri u kojoj je u službi Evanđelja.
Riječ Božja je čudo. Božja Riječ je tijelom postala i tako se primaknula našem životu. Sjedinila se s njim. Po tome je riječ – to čudo – i nama po tebi.
p. Anto, i sam se uključuješ u to čudo, činiš to smjerno.
Tvoj svećenički-redovnički angažman jest ponajprije razgovor s tvojom dušom, razgovor s tvojim bližnjima, razgovor s Bogom. I kad god to bilježiš otkrivaš sebe, otkrivaš – tko i kakav trebaš biti.
U tvojim propovijedima, predavanjima, radijskim emisijama, posebno u radijskoj emisiji „Oni rokaju za Gospodina“ izlio si sebe, svoje radosti pa i boli; svoju zahvalnost i Bogu – i svojoj obitelji – i bližnjima. Te su riječi, ‘ajmo reć’, tragovi kojima se vraćaš, uvijek iznova srcu svoga života: svom zavičaju, svojoj obitelji, braći i sestrama Dominikanske Provincije, Franjevačkoj Klasičnoj gimnaziji u Visokom, prijateljima, Bogu i bližnjima.
U razgovorima s tobom, naučio sam da je i tišina riječ, govor, razgovor. Dobrotu tišine čovjek najlakše iskusi u blizini onih s kojima dijeli svoju dušu, sebe.
Kao redovnik-dominikanac, spoznao si da je samoća blagoslov, jer otkriva tko smo i kakvi smo. Istina, susrećeš kao svećenik ljude, koji imaju potrebu
neprestano razgovarati s nekim, i tako biti tamo gdje nisu, biti odsutni iz svoga života. – A ako su sami sa sobom, zbunjeni su. Ne znaju što će! Boje se puta k sebi.
Samoća je krucijalno problem ovodobne generacije.
p. Anto, da te ne tušim, ja razlikujem samoću od usamljenosti. – Da to malo pojasnim!
Samoća je odabir, kojim čovjek ide ususret životu, a usamljenost je pak napuštenost ili isključenost. Tko se isključuje iz života, on sam sebe i svoje u obitelji, u braku, u zajednici – ranjava.
Temeljni odgovor za sva pitanja života jest vjera u Trojedinog Boga.
Vjera nas naša uči, da će Isus – u onaj dan, sve napuštene, slomljene zagrlit’ i silno potresen, zaplakat će k’o što je i onom prilikom u Betaniji nad prijateljem Lazarom. – Zato i ti, za svojih godina i dana budi čuvar svojih bližnjih.
Susrećeš ljude koji u svom poslu ne nalaze ispunjenje. Zatvoreni su u sebe. Počesto umjesto puta do smisla života, traže nadomjestke; umjesto da se raduju životu s ljudima, okružuju se kućnim ljubimcima, dane provode u teretanama, po kafićima, dosađuju se pred kojekakvim ekranima, monitorima.
Život je svjedok, važno je imat’ hrabrosti – biti ono što jesi, rasti u onome što jesi! Ne bude li čovjek imao hrabrosti, čitav će život, a da i neće znati, proživjeti slomljen, izgubljen – u zaboravu na sebe i na Boga. Privid nam krade ono što uistinu jest. A mi na to olako pristajemo.
Prije svega, vjera nije dodatak životu. Nije sredstvo ni za što. Vjera je život – ili nije vjera.
Vjerovati znači dijeliti život s Bogom. K’o što On s nama dijeli našu bol i do nas je da s Njim – a to znači i, kako On to kaže, s Njegovim najmanjim, dijelimo
Njegovu bol u životu.
Obdareni smo Evanđeljem, a ono je Radosna vijest, koja nas poziva na život u zajedništvu. Ondje gdje je zajedništvo, tamo je i radost snažnija.
Tvoje radijske emisije prožete su ljubavlju, strpljivom, dosjetljivom, neumornom ljubavlju. Pa i kada se umori, nalazi načina kako nastaviti dalje.
Ljubav bira riječi i voli slušati. Nije joj teško šutjet’ zajedno. Ima povjerenja. Ne odbija one koji njoj žele pružiti potporu.
Moto ljubavi: nemoj živjeti zagledano u svoje rane. Digni pogled.
Čestitajući tebi dan misništva i tvoje 33 godine svećeništva, pridružujem se ostalim čestitarima!
I molim te, ti si Rvaćanin! – Nemoj zaboravit’ one s kojima si povezan. Njeguj odnose s njima. Raduj se danu kad ćeš ih ponovno moći zagrliti. Upravi svoje misli prema vjeri i nadi, prema dobru. A takvih je misli mnoštvo u Knjizi nad knjigama, u Bibliji!
Seneka mlađi je upozorio: Nemo potest personam diu ferre – Nitko ne može dugo nositi masku!
p. Anto, ne dociram. Vjera je konkretni život življen pod Božjim patronatom, život koji računa s Bogom. Raditi za Boga i u ime Boga ne znači ponašati se ‘bogovski’ – u stilu ‘ja sam gospodin Bog tvoj’. – To je najopasnije bezboštvo.
Za aktualno stanje vjere u svijetu nisu odgovorni samo nevjernici, nego i mi vjernici.
Evanđelje je melem za svaku ranu, a glazba – ona ne puše u vjetar, jer i Bog voli rock ‘n roll!
U subotu (27.05.2023.) su se napunile 33 godine otkako sam zaređen za svećenika Svete Majke Crkve. 33 godine propovijedanja Isusove „Radosne vijesti“, 33 godine u kojima me Isus odgajao i učio u svojoj školi i gdje me k'o pravi Učitelj savjetovao: anto, nisam te poslao da brojiš, koliko slušatelja ima tvoja emisija, koliko je ljudi danas i jučer bilo na misi; poslao sam te da propovijedaš – a ostalo, pusti meni!
A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
