U ono vrijeme:
Reče Isus: „Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.“
Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati.
Stoga im Isus ponovno reče: „Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“
(Iv 10, 1-10 )
… I tako sam i ja prije nekih čet’ri ili pet godina i ja dig’o glavu, i kren’o na put. Aj, reko’, da nakon skoro trideset godina posjetim malo sva ona mjesta gdje sam živio, dok sam studir’o u Njemačkoj.
– Walberberg je jedno od tih mjesta, lijepo njemačko selo na pola puta između Kölna i Bonna, u kojem je nekad bio smješten i naš dominikanski samostan.
Radov’o sam se tom posjetu k’o malo dijete, iako su me moje školske kolege (njemački dominikanci) već prije bili pripremili na sve ono – što ću tamo zateći.
– O čemu se točno radi?!
– Ajmo po redu.
– Prvo, kad sam stao ispred tog velikog, meni dobro znanog kompleksa, najprije nisam mog’o vjerovat’ svojim očima! – I samostan, i samostanska crkva pretvoreni su u nekakav hotel; iako se izvana i dalje čini da je to samostanska građevina – i crkva s tornjem.
I to što se dogodilo s našim studentskim sobama u kojima smo živjeli – da su sve proširene i pretvorene u apartmane, ajd’ to sam još nekako i progut’o; ali kad sam uš’o u crkvu, i vidio mjesto gdje smo nekad kao redovnička zajednica molili, gdje smo slavili svetu misu; pa onda oltar i veliki križ iznad oltara, orgulje – sve je još stajalo tu; crkvene klupe bile su gurnute uza zid, a između njih poredani visoki stolovi s barskim stolicama, iza kojih su sjedili raspojasani gosti.
Žamor njihovih glasova miješao se s bučnom glazbom koja je treštala iz zvučnika obješenih zbrda-zdola po unutrašnjim zidovima crkve – a taj je sakralni prostor kroz nekoliko godina bio moj drugi dom: u njemu sam se svakodnevno molio…
– I sad odjednom, k’o da odnekud gledam sebe, kako stojim na tim crkvenim vratima; i ne znam kud bi’ sa sobom! – Ne znam, jesam doš’o, il’ sam poš’o; da uđem, il’ da iziđem?!
Spustim glavu, i prođem polako između tih stolova s gostima, dođem do ogoljenog oltara, na kojem sam i ja kao mladi svećenik slavio svetu misu – poljubim oltar; okrenem se, naklonim se prema Svetohraništu koje je bilo prazno; i onda istim putom žurno iziđem na vrata, bez da sam ikog pogled’o.
Osjetio sam da su mnoge glave šutke pratile svaki moj pokret na oltaru; al’ u meni se bilo nešto skupilo, i ne znam – kako sam uopće mog’o izdržat’ da ne počnem vrištat’ tu pred svima, od tuge i jada – k’o Isus kad je ono jednom u Hramu isprevrt’o stolove i načinio bič od užeta pa ih sve rastjer’o!
Ako meni ne vjeruješ, evo Ti moj prijedlog: odi na njemački „E-bay“ – i u opciji za traženje, utipkaj samo dvije riječi: kaufe Kirche / kupujem crkvu! – Dobit’ ćeš ponudu za stotine njemačkih sakralnih objekata, s naznakom – za što su ti prostori posebno prikladni.
Ovisno, dakle, jesu li crkve, il’ su kapelice; neke građevine su prikladnije za restorane, druge za kafiće, neke za knjižnice, il’ za zgradu s više stanova… – ili možda nešto treće.
„Apsolutna rasprodaja! Bivša crkva, miran kraj, četiri sobe, 170 kvadrata…“ – tako glasi oglas za prodaju crkve u Fogelsbergu (pokrajina Hessen); početna cijena je 65.000 €. – Dakako, treba doć’ i treba vidjet’, jer u prodaju je uključen i sav crkveni inventar: oltar, orgulje, crkvene klupe… – sve je tu.
Prije nekih desetak godina, dok sam bio župnik u Zagrebu, kol’ko se samo mojih kolega-svećenika, na dekanatskim sastancima već tada hvalilo – da su preko Interneta jeftino kupili kadionicu, kalež, svijećnjak iz ove ili one crkve u Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj…
Još jedna informacija: trenutno je samo u Sjevernoj Njemačkoj na prodaju više od 170 evangeličkih crkava.
Evangelička crkva računa da će do godine 2030., prepolovit’ svoje sadašnje prihode; dok Katolička crkva – njoj nedostaje svećenikâ.
Nažalost, kako u Njemačkoj, tako je i u zemljama Skandinavije, u Nizozemskoj i Belgiji, u Engleskoj i Francuskoj…
– Vjera i vjersko, nažalost, sve manju igraju važnu ulogu u životu narodâ koji žive u tim zemljama.
Zato i zatvaranje, i prodaja, ili pre-namjena crkvenih prostorâ – to je postalo ono što se zove: masovna pojava u zemljama Zapada; razlog je samo jedan: nema vjernika koji su nekad punili klupe u crkvama i koji su ubacivali u škrabicu i davali dobrovoljne priloge.
Da bi izvukli kakvu-takvu korist iz tih građevinâ, koje sve više zjape prazne, crkvene vođe se odlučuju na ono najprofitabilnije – prodat’ ih!
U svom drugom pismu, dotična osoba odavde iz Hamburga, pravdajući se – da je ona mirna zbog svojih riječi, napisala je našem dominikanskom Provincijalu da što prije nađe i pošalje ovamo „savršena svećenika“!
… Nek’ ga nacrta, nju drugo ne zanima… Samo treba bit’ savršen! – A ne ova splačina, kakav je p. anto! Njega treba što prije odavde maknut’! – I gotovo!
– A u svom prvom pismu, od prije neku godinu, ta ista osoba je digla pred Provincijalom tužbu protiv p. ante – da, tko je meni dozvolio da ja kao svećenik uopće smijem slušat’ rock glazbu?! – Otkuda meni to pravo?!
Jean Guitton je na vrlo lijep način kazao, kakve svećenike današnji svijet treba – svećenike, koji će se znati približiti laiku. Pri tom svećenik ne smije zaboravit’, što je on, i što laik od njega očekuje.
Sigurno ne to, da mu u načinu izražavanja, odijevanju i u željama bude jednak, da mu se posve suobliči i sâm postane laikom.
Svećenik samo gubi, ako se trudi biti laiku u svemu jednak, ili bit’ stručnjak na svakom području.
Svećenik nek’ bude ono što jest, u svoj jednostavnosti i u veselju: Božji čovjek, čovjek koji nam lomi kruh života, odrješuje nas od naših grijehâ. Neka bude uistinu zastupnik Vječnoga među nama.
Svijet, u kojem žive laici, svijet je profanoga, relativnoga. – Zato i osjećamo u sebi želju za apsolutnim.
A gdje da to apsolutno nađemo, ako li ne u svećeniku, koji je Bogu posvećen?
Zato nije nužno, da svećenik bude nekakav junak ili svetac; nek’ on ima i svoje pogrješke i slabosti. Ali usprkos tomu, on je za nas dokaz živoga Boga! – Barem bi treb’o bit’!
U svijetu rock glazbe to jednostavno važi k'o nešto poput nepisanog pravila: četvrti album je vrlo često ona točka u kojoj mladenačke godine grozničave kreativnosti i progresivnog zamaha kulminiraju u pravom remek-djelu, stavljajući pečat na rani prepoznatljivi zvuk, dok se otvaraju za neke nove mogućnosti. To se dogodilo s kršćanskim hard rock bendom „Wytch Hazel“. - Od očaravajućeg debitantskog albuma Prelude iz 2016., preko sigurnog II: Sojourn iz 2018., do čarobnog III: Pentecost iz 2020., svakim albumom „Wytch Hazel“ su utjelovljavali onaj staromodni pojam ne-zaustavljivog napretka, upravljajući naš pogled na blještavi kovčeg s blagom, koji će se tek pokazat' u nadolazećem albumu IV: Sacrament.
A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
