U Evanđelju po Marku nalazimo odlomak u kojem se kaže, da su se Apostoli skupili oko Isusa i izvijestili Ga o svemu što su činili i naučavali.
Isus im tada rekne: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti.
Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.
Kad Isus iz-iđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.
(Mk 6,30-34)
Sjećam se, kad sam prvi put koristio ovaj primjer u propovijedi, bila mi je dvadeset-sedma, tek sam bio zaređen za svećenika. – Bile su to godine mladenačke. Danas ih imam 33 više, tol’ko sam dakle godina u svećeništvu.
Iako se i danas zna nekom omaknut’ s usana, da kao dobro izgledam; ali znam da je to čista laž, i da se ne treba tješit’.
Dok ti počnu govorit’, da kao dobro izgledaš, znaj da je prošlo tvoje i da više nisi ni blizu u nekakvom cvijetu mladosti.
– Ove godine navrši’ ću 60-tu; i za nagradu, da sebe malo nagradim, oti’ ću do Düsseldorfa, grada u kojem sam proveo jednu lijepu godinu života, kao đakon, prije mog svećeničkog ređenja.
Živeći u Altstadtu, u našem dominikanskom samostanu sv. Andrije, u dobrom društvu starog p. Emmanuela, o kojem sam vam već u nekoliko navrata prič’o – bio je izvrstan i učitelj i mentor, i više od dobro me pripremio za moj kasniji pastoralni i svećenički posao.
Onda sam itekako uživao u tim lijepim godinama mladenaštva, sad ne žalim za njima, jer znam da se tamo više ne mogu vratit’, ali ih se rado sjetim.
Ako hoćeš, i ako mi to dopustiš, rado ću Te noćas uzet’ za ruku i povest u Düsseldorf, koji je meni do danas ost’o najljepši njemački grad na obali Rheine.
K’o što sam kasnije u Zagrebu i na otoku Korčuli – i sada ovdje u Hamburgu… – volio povest’ ljude tamo gdje to neće učinit’ nijedan turistički vodič, nit’ itko drugi; ulicama i putovima koje sam sâm otkrivao, i koji su meni ostali u prelijepom sjećanju; tako želim i Tebe noćas povest u onaj stari „Ratinger Hof“, gdje su svi „izlazili“ onda, krajem 80.-tih godina prošlog stoljeća, i koji preko vikenda – ne da je bio pun, nego pre-pun do vrha!
Bila je to obična rupa, malo bolje uređena, s dobrim svjetlosnim efektima i moćnim razglasom; tamo prijeko u Ratinger-ulici – nedaleko od našeg dominikanskog samostana, gdje se moglo popit’ najjeftinije pivo u gradu – i gdje su uživo svirali najbolji „underground-bendovi“.
Rock grupe koje su u to vrijeme drmale urbanom scenom, imale su pomalo neobična imena: “Mittagspause”, “Deutsch-Amerikanische Freundschaft“, “Die Krupps”…
– Naravno, da su već onda na vrhuncu slave bili legendarni “Die Toten Hosen”, koji su znali navratit’ i na misu, nedjeljom u 11.00 u našu dominikansku crkvu St. Andreas, a koju je vodio p. Emmanuel. – Champino i ekipa su p. Emmanuela jednostavno voljeli, njegov stil propovijedanja im je odgovarao, a ondašnja düsseldorfska glazbena scena bez njih se nije mogla ni zamislit’.
Nisam „izlazio“ u „Ratinger Hof“ zbog piva, nego zbog čvrste glazbe i direktnih tekstova. – Zvuk je bio tehnički dotjeran, ali monoton i hladan.
Poslušaj samo par izvadaka iz tekstova njihovih pjesama, a koji će Ti prenijet’ ono nešto od štimunga, od mentaliteta ondašnjeg vremena.
Poznata pjesma / hit “Modestadt Düsseldorf” – ‘Düsseldorf, grad mode’, koju je napisao Champino, pjevač punk grupe “Die Toten Hosen”:
živimo u lijepom gradu,
siromaštvo nam je strana riječ
svake godine, svakog ljeta,
možete srest’ cijeli Düsseldorf na Ibizi
mi smo iz Düsseldorfa
gdje nikog ne muče nikakve brige
Druga pjesma, grupe “Der Plan”, zove se: “Die Welt ist schlecht” – ‘Svijet je loš’:
Svijet je loš, život je lijep
što tu ima čudno?!
Usprkos teroru i ratovima, ja sam sretan
čak ako koji put koračam i ‘pokraj’
nije tol’ko loše, zar ne?!
I treći primjer nalazi se na ploči “Volle Kraft voraus” grupe “Die Krupps”. – Evo samo nekol’ko redaka:
uživajte u svojim grijesima, u ritmu mašina
pustite đavola, neka igra – dok još možete
uživajte u svojim grijesima, u ritmu mašina
Dakle:
– mi smo iz Düsseldorfa / gdje nikog ne muče nikakve brige;
– svijet je loš / život je lijep / što tu ima čudno?;
– uživajte u svojim grijesima / u ritmu mašina.
Ne čini li Ti se, da su ove i ovakve riječi odraz one totalne izluđenosti svijesti jednog dijela društva u tom njemačkom gradu bogataša, od prije nekih tridesetak i više godina?!
Kad Isus iz-iđe, vidje silan svijet i sažali mu se… – ova me se rečenica iz Markova Evanđelja posebno dojmila.
– „Vidio ih je.”
Svi se mi svakodnevno susrećemo s ljudima, i to različitih profilâ; snimamo ih, odmjeravamo ih prema nekim našim mjerilima – i svakoga bismo odmah najradije ugurali u nekakve naše kalupe.
Evo jedan primjer od prije neki dan:
sjedim u ordinaciji kod stomatologa i preznojavam se dok čekam svoj red. – I jer se čekanje oduljilo, pomalo me je i strah. Mobitel sam ostavio kod kuće, i da si skratim čekanje, uzimam nekakve novine sa stola. Listam ih i gledam onako površno. – I što vidim?…
– Engleska kraljevska obitelj u problemima; jedna od tih plemkinja/grofica, ili kako se već zovu, obukla krivu haljinu za izlazak;
– zatim, kolone izbjeglicâ na granici;
– teško povrijeđeni u potresu u Turskoj i u Siriji;
– sredinu krase čudno odjevene ljepotice;
– i na kraju nekakvi meni ne-jasni crteži/karikature/ što li već…
A onda čujem: „sljedeći, molim!“ – bilo je dakako upućeno meni!
– Ostavljam novine na čijim sam stranicama svojim očima vidio toliko toga – a zapravo nisam ‘vidio’ ništa!
Otvaram usta – i počinjem svoju priču. – Sve ono što sam malo prije vidio, odgurujem od sebe u stranu, zaboravljam. – Jer, zašto bi’ još svim time punio glavu, kad i sâm imam svojih brigâ!
– I tako, moje ‘gledanje’ završava na vrhovima mojih trepavicâ.
Zaboravljam, da istinski vidjeti, za drugoga odvojit’ trenutak svog vremena, darovat’ drugome ne svoju pamet, nego uho – tako se pronalazi put do nečijeg srca.
„Čovjek samo srcem vidi dobro“, otkriva Lisica tajnu Malom Princu.
Jednako, dakle, i gledanje, koje ostane na površini, koje me samo izvanjski dodirne – ne stvarajuć’ u meni nikakvu sliku, koje ne dodirne moje srce – takvo gledanje nije uopće vrijedno tog imena.
Isusovo gledanje ima u sebi potpuno drukčiju dimenziju, drugu kvalitetu. – Evanđelje po Marku kaže: Kad Isus iz-iđe, vidje silan svijet i sažali mu se…
To, dakle, što je Isus vidio, to ga je dirnulo, taknulo ga je. I u tom trenutku, u nutrini – u srcu našeg Učitelja rađa se povezanost između tih ljudi i Njega.
Oči su, dakle, one preko kojih silan svijet prodire u Isusovo srce – i tamo ga se dotiče. – Isus suosjeća s njima. I više od toga! Jer to što je On vidio na svoje oči, što je čuo u riječima njihovih pjesama – dirnulo ga je; i to Ga pokreće da učini nešto za te ljude – kako nekoć za mnoštvo naroda, tako danas za mnoge koji ne nalaze smisao u svome životu.
Isusa, dakle, Njegova samilost, Njegovo suosjećanje, pokreće na aktivnost, a što bi se trebalo prelijevat’ i na nas koji se zovemo Njegovim učenicima/učenicama.
U noćašnju 370. emisiju kršćanskog rocka pozvao sam posebnog gosta-čovjeka čovjeka čija je riječ i za mene itekako kompetentna, kad je riječ o čvrstom zvuku hard rocka i heavy metala, pa čak i kad se govori o kršćanskom rocku. - Zove se Saša Jurišić, a za noćašnju emisiju je snimio svoje svjedočanstvo o svom putu do hard rocka i heavy metala; i samo za Tebe Saša je probrao nekol'ko dobrih kršćanskih pjesama – prema svom izboru.
Zato, odvrni svoj radio do kraja, nek’ se posvuda po svijetu čuje čvrsti zvuk kršćanskog rocka!
Samo klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
