U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
„Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.“
„Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“(Mt 5, 13-16)
Jučer na „Radio Mariji“, lijepo je to uobličila jedna draga Marina, Marina Katinić u svojoj emisiji koju je nazvala – „Bijela kronika“.
Napisala je Marina ovako:
Sutra u 17h nova je „Bijela kronika“. Nikola Bolšec, nadasve poseban gost, pisac, prevoditelj, filozof, izrađivač igračaka. ‘Čovjek iz snova’, jer kao slobodni umjetnik živi svoje sne!
Nedavno je objavio prvi roman, a zanimljivo je, kako su nam se putovi isprepleli: prije osam godina na projektu Prirok, Luka Tripalo na nizu radionica okupio je pisce u nastajanju. Netko je sanjao Luku, a Luka je sanjao nas.
Sanjajmo!“
Negdje je dan – i svanut će kad-tad, dan kad ćemo konačno razumjet’ da više nema vremena, a da bismo stigli učinit’ sve ono o čemu smo sanjali.
Probudit ćemo se i shvatit’, kako pre-brzo „leti vrijeme“, naši dani, mjeseci i godine, i da se više nema što čekat’. Sve što smo ikad željeli učinit’ u životu, učinimo to sada.
Nažalost, ali vrlo često mi sami, kao i većina ljudi oko nas, živimo tako, misleći da nikad nećemo umrijet’, da smo besmrtni – i da je smrt za druge.
Gubimo vrijeme na tol’ko bezvrijedne stvari, na dosadan i besmislen život, k’o kad se čita knjiga prazna sadržaja. Ni ne osjetimo, da smo sebe posve izgubili u posivjeloj svakodnevici, izgubili i zaboravili na svoje snove.
– A vrijeme k’o vrijeme, ono ne brine ni za naše planove, ni za sve naše puste snove.
I onda dođe dan, kad se ujutro probudim; odem do hladnjaka, uzmem limenku cole – otvaram je uz onaj glasni prasak, ni ne sluteći da mi je to zadnja.
I onaj pogled od jutros, da je to bio moj zadnji pogled, dok sam se ogledao u očima drage osobe; i ona pjesma koju sam pustio, kad sam se probudio – da je to bila zadnja koju su moje uši slušale…
I dok mi sve ovo prolazi glavom, pitam se: koji je to dio rečenice koji nisam, il’ ga ne želim razumjet’, a gdje se lijepo kaže – da u jednoj sekundi može svega nestat’, cijeli svijet se srušit’!
– I tu sad dolazi ona bitna stvar u životu, koju ne smijem zaboravit’, o kojoj ne smijem prestat’ razmišljat’, a ta stvar kaže ovako: nije bitno kome šaljem prvu i zadnju poruku preko WhatsApp ujutro i navečer; nije bitno s kim provodim sate i sate na telefonu, koga gledam preko skype-a; nego je bitno potražit’ odgovor na ono jedino i ne-odgovoreno pitanje, koje je ostalo još visjet’ u zraku, pitanje koje ovako pita: na koga pomislim prvo, kad vidim prazno mjesto kraj sebe? – Dok se vozim u autu, ili kad odem na pizzu, il’ kod Turčina na döner?
– Ne, dakle, što pričaju drugi? – s kim su me viđali, s kim me pamte? – nego, s kim ja pamtim sebe? – To je ono jedino što se broji!
Evo danas je dan, noćas – ova noćašnja noć je vrijeme kada se napunja 12 godina, otkako je jedan dragi Čovjek otiš’o; zakoračio putom bez kraja, u svijet bez suza.
Ovo je možda 2. ili čak 3. put da ga se u emisijama kršćanskog rocka sjećam, negdje oko godišnjice njegovog odlaska… – nemoj mi zamjerit’ zato što sam čak malo i previše volio njegove pjesme, njegov gitarski zvuk.
Kratko, k’o što je bio njegov život, pokušat ću opisat’ njegov život, njegovo glazbeno djelo – tek s nekol’ko riječi: bio je jedan od najvećih gitarskih herojâ koji su ikad hodali ovom zemljom.
– Zato, molim sve gitariste, nek’ se pomaknu za jedno mjesto naniže; i sve glazbenike molim, nek’ sad na tren ušute.
Želim pričat’ o Gary Moore-u, čovjeku koga sam gledao uživo; i danas kad su prošle 34 godine, sjećam se svakog detalja s tog koncerta; mog’o bi’ čak o tome napisat’ doktorat. – Bio sam još student, studir’o teologiju, a stanov’o u našem dominikanskom samostanu, između Bonna i Kölna, u mjestu koje se zove Walberberg.
Bilo je to vrijeme kad su se i koncertne ulaznice izrađivale u onom prepoznatljivom obliku za bend koji je svirao, kad je bilo više mašte i snova čak i u glavama glazbenika i njihovih menadžera.
Ondašnju aktualnu Gary Moore-ovu turneju „After The War“, krasila je ulaznica za koncert u Stadthalle u Kölnu koja je bila slična omotu istoimenog albuma: Gary Moore-ov lik u sjedećem položaju, s gitarom ispred sebe, a iza njega u pozadini tarlaha crvena zastava.
Sjećam se, bila je nedjelja – Uskrsna večer, 26. ožujka godine 1989.; obvezna je bila rekreacija, tj. zajednički susret braće dominikanaca; a ja se usudio pitat’ učitelja – p. Manuela da me pusti na koncert Gary Moore-a u Köln.
Volim svoj dominikanski Red, volim i svoju subraću dominikance; ne znam, što bi’ i kako bi’ danas? – ali tad mi je koncert Gary Moore-a bio iznad svega drugog.
– I pustio me p. Manuel, i nije mi treb’o reć’ dvaput, jer sam poput vjetra odjurio put Kölna.
Odmah na početku, dok su udarali prvi taktovi pjesme „After The War“, bio sam jedan između 10 tisuća posjetitelja koji su se tiskali ispred stagea u Stadthalle u Kölnu; ali i danas vjerujem, da nisam bio jedini koji je tada u sebi ovako Bogu zahvaljivao: Bože dragi, hvala Ti, što živim u vrijeme ovog velikog gitariste, jednog od najvećih koje je glazbeni svijet dao!
Svirao je Gary Moore po velikim dvoranama, čak i po ruševnim i opustjelim katoličkim crkvama rodne mu Irske. – Belfast je bio njegov rodni grad, a Irska njegova voljena zemlja, koju se prepoznaje u svakoj njegovoj pjesmi.
Ivica, Ivo, Ivan, Ivanko… – sve su ovo izvedenice istog imena, za nas kršćane svetog imena Preteče našega Spasitelja, Ive Krstitelja.
Vel’ko je ono njegovo svetište u Podmilačju, gdje se desetci tisuća vjernika slijevaju svake godine, hodočasteć’ svetom Ivi na zavjet.
Vel’ka je i Kraljeva Sutjeska, gdje se jednako svečano časti Preteča Spasiteljev, za kojega On sâm reče – da ne usta veći rođen od žene.
U hrvatskom puku ispjevane su mnoge pjesme, u kojima se spominje ime Ivino, Ivanovo.
Tako na Kupresu, pjeva se o Ivanu, milom pobratimu, koji kosi livadu i travu; negdje drugdje pjeva se o vodi s korita Ivanova; ispod Vlašić-gore, u našem travničkom kraju pjeva se o Ivi koji s gorom razgovara, dok na konju vodi fratra ranjenoga.
– A u mojoj župi brajkovskoj, u selu Gra’ovčići – žene bi zapjevale: razboli se Ivo na majkinu krilu; i još druga pjesma: uvelo je lišće borovo, pod kojim je Ivo majkin bolovo!
K’o da je baš sve ove pjesme presluš’o i k’o da ih je sve u-jedno-skupio – o Ivanu i Ivi, a onda ih prepjevao u svojoj pjesmi „Johnny Boy“, u kojoj Gary Moore pjeva ovako:
Kad čujem vjetar kako puše s Wicklow planinâ
k’o da čujem tvoj glas
Johnny Boy, oh Johnny Boy
Kad pogled bacim prema Zapadu, preko rijeke Shannon
K’o da vidim tebe, kako mi se smiješiš
Johnny Boy, oh Johnny Boy
Kad lišće požuti i počne padat’, i kad zima stegne,
Ja pomislim na tebe.
I kad vjetar zapuše s Wicklow planinâ
ja k’o da čujem tvoj glas,
Ivo, Ivica, ti, mali dječače,
Johnny Boy, oh Johnny Boy!
Živio je Gary Moore između ratova; borio se gitarski, borio se irski.
Danas je dan, noćas je noć, kad se napunja 12 godina, i kad na onom praznom mjestu kraj mene Gary Moore-a nema više.
Al’ u ovoj noći, na obali rijeke Shannon, vjetrovi s Wicklow planinâ donose do njegovog groba riječi, glas koji pjevuši tiho i sjetno: Johnny Boy, oh Johnny Boy!
Zato ova noćašnja 368. emisija kršćanskog rocka, uz dobar glazbeni zvuk, meni će bit’ i puna molitve i sjećanja na one s kojima ja pamtim sebe; i kad su otišli, iza njih je ostalo ono prazno mjesto koje nitko i nikad neće moć’ popunit’, ni zamijenit’.
Naime, sutra – 7. veljače, mi se u našem dominikanskom Redu molitvenim slavljem spominjemo pokojnih roditeljâ sve braće i sestara našega Reda, a koji su otišli od nas obilježeni znakom vjere i za koje vjerujemo da počivaju u ljubavi Božjoj.
Na taj način mi kao Dominikanska obitelj očitujemo i javno pokazujemo naše poštovanje prema pokojnim roditeljima naše braće i sestara, ujedinjujući – kako za života, tako i u smrti – one koji su nas u Kristu rodili, koji su nas odgojili i svojim životom nam pokazali put nasljedovanja Učitelja iz Nazareta, Isusa.
Zato se molimo za naše majke i očeve, da ih Gospodin primi u svoje okrilje:
Pokoj vječni, daruj im, Gospodine!
I svjetlost vječna svijetlila njima!
Noćašnji kršćanski metal bend koji dovodim u goste u 368. emisiju kršćanskog rocka, imaju u sebi nešto „Judasovsko“, nešto gromovsko – a što je Gospodinu na slavu! Momci iz kršćanskog metal benda „Saint“, oni su doslovno shvatili riječi našega Učitelja Isusa, kad je rekao da „Kraljevstvo Božje silu trpi i silni ga osvajaju“. (Mt 11,12) Svojim metalnim zvukom gitara i čvrstim udarcem bubnja „Saint“ čuvaju temelje naše kršćanske vjere, propovijedajući i slaveći Presveto Ime Isusovo. Njihov novi album, 13. studijski po redu, naslovljen „Heaven Fell“, dok ga budemo preslušavali u emisiji kršćanskog rocka, on će nam ispričat' sve ono bitno – zapravo ono kršćansko! A Ti, ako želiš bit' dionik svega ovoga, sve što trebaš učinit' – klikni na ovaj link ispod
Ostalo, pusti meni!
ja sam pater anto… ništa više
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
