U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
„Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.
Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine.
Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.
Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima.
Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.
Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.“[Lk 6,27-38]
Nakon onog subotnjeg vjenčanja, kod moga subrata p. Joze Čirka u Splitu, u crkvi sv. Dominika; nakon što smo – kako bi to švapski metalci iz banda „Sodom“ rekli „ausgebombt“ – i ostali ausgebombt od milijun fotografijâ u kojima mladenka ima uvijek onaj isti kes: usta uvijek u bocu isto otvorena u onaj namješteni kes; Bože, pa kako je izdržala, ja bih pukao nakon 5 minuta; i nakon što sam na 158 portala čitao iste floskule: kako se osjećaš: ah, baš k’o muž! – kako se osjećaš: ah baš k’o punac, svekrva, jetrva, zaova…
E, čovječe, pukao sam, i zapisao na papirić samo ovu rečenicu: ove šatro zvijezde kad slave, onda ga slave svjetski, ali i kad kukaju, e onda ga kukaju do neba.
Drugim riječima: das Leben ist hart und grausam!
To je rečenica koju sam još u vrijeme mojih studentskih danâ slušao skoro pa svakodnevno, i to iz usta moga bivšeg subrata-dominikanca, mlađeg od mene 3-4 godine, ali težeg još onda barem za 50 do 60 kilograma.
Priča ide ovako: vozimo se u autu; obično vozi netko od nas, jer on mora sjest’ na zadnje sjedište, po mogućnosti sam. U rukama mu je velika – ne vrećica, nego vreća čipsa, jer u Njemačkoj je već tada, krajem 80.-tih godina prošlog stoljeća, svega već bilo skoro k’o u Americi. – Najvažnije je da je „big“, ali ne samo jednom, nego big-big, i ne samo XL, nego XXL ili 2x ili 4x XL.
Dakle, u rukama velika vreća čipsa, par limenki hladne cole leže pokraj njega na sjedalu; i onda krene ubacivanje, trpanje, uz gromoglasno hrskanje i podrigivanje, a uz to komentari bez ikakvog smisla i reda na onoga koji vozi: sad nije trebalo reagirati tako, nego drukčije, sad polako žmigavac na-desno, pritisni kočnicu…
A onda, kad je vreća čipsa prazna, kolika god da je bila brzina i gdje god da smo se nalazili, slijedio je isti obrazac: puhnuo bi u vreću da se napuše, a onda je snažno udario šakom po njoj, tako da su uz gromoglasan zvuk mrvice od čipsa letjele i prosipale se po autu i po našim glavama.
A onda bi se iz njegovog grla začulo nešto slično bavarskom i austrijskom jodlanju: oh, das Leben ist hart und grausam (u prijevodu: život je gorak i čemeran). Slijedilo je otvaranje prozora, izbacivanje vreće van na cestu, što je bilo popraćeno glasnim trubljenjem drugih auta – što njega nije nimalo brinulo.
Jer on je i dalje bio u svom filmu, i već je praznio prvu, drugu limenku cole…
Je l’ de da je sve ovo malo više nego degutantno?! – Ali upravo to me podsjetilo na ovu sve češće i sve više degutantnu kuknjavu, a koju svakodnevno svi mi slušamo – i to u velikim količinama, iz usta tih nekadašnjih glazbenih ili glumačkih zvijezdâ i zvjezdicâ, koje ne prestaju kukat’ nad malim mirovinama i nad do-zla-boga grrrooooznim vremenom. – Oh, das Leben ist hart und grausam!!!
Naravno, većini njih, koji su do jučer živjeli lagodnim životom, nije nimalo laka svakodnevica kad kao plaću dobiju nekakvu jadnu crkavicu.
Kod recimo tih nekakvih glazbenikâ, koji sebe smatraju da to jesu, a ja od njih ne znam ni pola pjesme – kod njih je posebno razlika jako velika. – Tamo, recimo, 70.-ih/80.-ih godina prošlog stoljeća, kad su neki od njih išli na turneje po Rusiji – i vraćali se doslovno s kuferima punim parâ.
Ili, oni drugi, koji su u to vrijeme u domaji punili dvorane, bili zvijezde, tada su bili itekako cijenjeni. – Dvorane pune, a prodaja albuma kod „pravih“ tih zvijezda brojala se u desetcima – kod nekih čak u stotinama tisuća primjerakâ.
A onda, na naplatu dođe ono, što „Glasnici“ pjevaju u pjesmi – „Isti smo mi“:
… Daljine ne zovu te više
Dobar je i kaput za zimu
I kavijar nekada se jeo
Novčani problemi sad te brinu…
https://www.youtube.com/watch?v=AjjWxFYMqx0
Ili, drugim riječima: ne pita starost – di je bila mladost, sad kad je došla na naplatu. Danas, takvih prihodâ više nema, niti su oni više toliko traženi, a financijsko stanje nije nimalo blistavo i nema nikakve naznake da bi se u budućnosti moglo nešto mijenjati na-bolje – nego samo na-gore.
I još je jedan problem u svemu tomu.
Naime, jako puno njih nije tada razmišljalo, što će bit’ za 20, 30 ili 40 godina. Tad se imalo i tad se moglo; živjeli su, kako je govorio jedan moj prijatelj s faksa: k’o američki studenti; život je bio lijep, a sad je hart und grausam.
Gorko je i čemerno sada, jer se novci nisu stavljali sa strane, da bi se sačuvali – bijeli novci za crne dane. Sve izgleda baš k’o u prispodobi o „izgubljenom sinu“, gdje se kaže: „Kad je potratio sav novac, u toj zemlji zavlada velika glad te on počne oskudijevati (Lk 15,14).
I davanja prema državi, tada kad su bili „puni k’o brod“, bila su uplaćivana najčešće s minimalcem. Pa onda slučajevi, kad su menadžeri te neke glazbenike izlevatili k’o najveće primitivce; samo bi nestali s cijelim prihodom od turneje. – I nikom ništa, izio vuk magare.
Tada se o svemu tomu nije ni najmanje razmišljalo, jednostavno nije se imalo vremena za to. Bitno je bilo pravit’ ekscese, a sve drugo: ma koga briga…
I onda se sjetim našeg pokojnog Tate, koji je 45 godina gulio u pilani u Novoj Biloj. Po snijegu i po kiši, svako jutro, vrlo često i pješke – preko Aliođa, pa na Ričice – u Novu Bilu. A kad je doš’o u mirovinu, ma šta ga briga – njegovih je bilo 820 kuna svakog mjeseca u pađe. Da mu nije bilo nas djece, kop’o bi po kontejnerima svaki dan!
Svejedno, nikad ga nisam čuo da se jada, ili da kaže – da je život hart und grausam.
Kad bi nacijepao drva, da Mama ima naložit’ u šporet, sjeo bi Tata, uzeo Sveto pismo i radije odmar’o oči na Riječima iz Novog zavjeta, nego na kuknjavi do neba.
Posebno je volio svetog Pavla, i njegove Poslanice.
„Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja. I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom! Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!“ (Ef 5,15-20).
Iz ovih riječi razumijmo, kolika je važnost vremena u našem ljudskom životu. Jer sve ovo, što sam rekao: i dernek od vjenčanja u Splitu, i das Leben ist hart und grausam, i uplaćivanje minimalca s očekivanjem basnoslovne mirovine… – ništa od svega ovoga neće imat’ nikakvog smisla, ako će pokraj naših ušiju proći sve ono što nam Riječ Božja govori o vremenu.
Jako je važno, da iz svega ovoga izvučemo pouku – i to za sebe, za ovdje i sada.
Zato, provjeravajmo svakoga dana, svake večeri – najbolje u vrijeme kad se spremamo u krevet: u što sve mi trošimo svoje minute, sate, dane, mjesece, godine… – i kako se odnosimo prema znakovima vremena, na koje nas Gospodin Isus upozorava?!
Noćas ću Ti nastavit' pričat' o onoj dosadnoj i skroz bezveznoj knjizi,
koja je mogla i ne pojavit' se. - „Wir wollen nur deine Seele“, prevedeno na
hrvatski: „Hoćemo samo tvoju dušu“. Ali, zar nije tako, da u emisiji kršćanskog
rocka nisu važne samo riječi, nego i pjesme koje p. anto pripremi. Zato mi je
za noćas, u izboru pjesama jako puno pomogao moj bivši vjeroučenik Renato Orioli,
Renči.
- Renči, moj vjeroučenik iz davnih školskih dana, iz škole „Dobriša Cesarić“
na zagrebačkom Borongaju, oduvijek je slušao punk; a za noćašnju emisiju kršćanskog
rocka on je probrao nekoliko kršćanskih pjesama u čistom punk ritmu.
Zato noćas, oni rokaju za Gospodina u pravom punk ritmu!
A Ti, kako bi poslušao ovu emisiju, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
