… u 326. emisiji kršćanskog rocka govorit ću vuku u ovčjem runu i o vodi pretvorenoj u vino – i kako je to Učitelj Isus dobro učinio (Water into Wine)] – zato, poslušaj!!!

U ono vrijeme:
Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i Njegovi učenici.
Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: „Vina nemaju.“
Kaže joj Isus: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“
Nato će Njegova majka poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!“ – A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere.
Kaže Isus poslužiteljima: „Napunite posude vodom!“ – I napune ih do vrha.
Tada im reče: „Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.“ – Oni odnesu.
Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: „Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.“
Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u Njega Njegovi učenici.

[Lk 3,15-16.21-22]

Ne mogu tvrdit’ da je ovo istina, ali čitao sam da se dogodilo u Kini, na nekoj svadbi – na kakvima si i Ti, vjerujem, već ‘ko zna kol’ko puta bio pozivan / pozivana.
Neki mladi bračni par nije si mog’o priuštit’ veliko svadbeno slavlje, ali svejedno su svoju radost to dvoje mladih željeli podijelit’ sa svojim prijateljima i rođacima.
I došli su na ideju, zamoliti goste – da svatko sa sobom donese bocu tog nekakvog njihovog pića (sake??), a koje se pravi od riže.
Na ulazu je bila postavljena velika posuda, u koju su svi gosti trebali izlit’ to svoje doneseno piće; tako je svatko trebao piti od onoga što je i drugi donio, kako bi se onda svi zajedno radovali; jer svadbe i jesu zato da se ljudi zajednički provesele i da makar na neko vrijeme za­borave svakodnevne brige i probleme.
I kako su go­sti dolazili, svaki je izlijevao to svoje piće koje je donio; a onda, kad je posuda bila puna, oni koji su posluživali kod stolova zagrabili su i nosili pune vrčeve pred goste.
Veliko razočaranje nastalo je kod sviju, kad su opa­zili da je sve bila obična voda. – Svima je odmah postalo jasno, da je svatko od njih potajno u sebi mislio: voda koju ja do­nesem i izlijem u posudu sigurno se neće ni osjetit’ u svoj onoj količini vina koju će donijeti drugi.
I sada, kad je piće bilo na stolu, očito je bilo da su svi razmišljali tako – i svi su se na isti način ponijeli. Svatko je, dakle, od njih želio slaviti – ali na tuđi račun!

U Kani Galilejskoj, kako nam to pripovijeda evanđelist Ivan, slična priča. Dvije svečanosti, u svakoj se govori o pretvorbi – jedan­put iz vode u vino, drugi put iz vina u vodu.
I u oba slučaja, veliko iznenađenje. Samo što u onoj priči iz Kine nema ničeg čudnovatog; prije bi se moglo reći, da ima previše onoga našeg ljudskog u sebi. Jer svi mi jako dobro poznajemo sebe. I tko to makar nekad ne padne u napast, da potajno živi na tuđi račun?!
Žalosno je samo da se sve onako ružno završilo – i da od svadbenog veselja nije ostalo ništa, nije zato što su baš svi zakazali u onom vlasti­tom ulogu.
A tamo gdje nitko nije spreman uložiti sebe – i to cijeloga, tu svi stoje pred jednim velikim ništa!
Podsjetila me ova priča na ono što sam nedavno sanjao, kad sam se sav u znoju probudio i sjeo u mrkloj noći na rub kreveta.

U ruke sam brzo uzeo olovku (držim je odmah iznad glave, zajedno s malom tekicom-bilježnicom) i na brzinu našvrljao ove riječi:

Jednom smo slavili euharistiju – vau, vau, vau!!!
A onda smo Tebe izbacili iz nje – jao, jao, jao!!!
Što smo Ti učinili, Isuse! – o ne, o ne, o ne!!!

 Izišlo je ovo iz mene u polu-snu, valjda zato, što sam koji dan prije čitao tekst katoličkog svećenika Lothar-a Zenetti-ja, s naslovom: „Nedosljedan“.
Vlč. Lothar (preminuo prije tri godine) u tom tekstu kaže ovako: 

Pitaj stotinu katolika
što je najvažnije u Crkvi
Odgovorit će: misa. 

Pitaj stotinu katolika
što je najvažnije u misi
odgovorit će: pretvorba 

Reci stotini katolika
da je pretvorba najvažnija u Crkvi
oni će se razljutit’
i reći će ti, da sve treba ostat’
onako – kako je i bilo!

 Ako, dakle, sve treba ostat’ – kako je bilo, onda će voda uvijek ostat’ samo „voda“!

– Ali ako riskiramo i zaputimo se Isusovim putom, te budemo spremni sve ono što imamo – izliti u veliku posudu Ljubavi, tada ćemo prvo u sebi osje­titi tu čudesnu pretvorbu. 

Jer, iz vode načinit’ vino,
to je sigurno i lijepo – i dobro.
Al’ od mene ovakvoga,
načinit’ makar upola upotrebljivog/korisnog kršćanina
– e to bi bilo uistinu ono pravo čudo!

 

Emisije kršćanskog rocka nižu se jedna za drugom k'o semafori na hamburškim 
ulicama, dok ih prolazim vozeći se od jednog dijela grada do drugog, posjećujući 
obitelji u „blagoslovu“.
Evo, na redu je 326. emisija kršćanskog rocka.
Noćas ćemo u cijeloj emisiji kršćanskog rocka – od početka do kraja – slušati samo 
jednu pjesmu, ali u više različitih verzijâ, pjesma na temu: kako je od vode 
nastalo vino (Water into Wine), i kako je to naš Učitelj Isus u svom prvom čudesnom 
znaku učinio.

Dodat ću još malo onoga vučjega obučenog u ovčje krzno, kad je riječ o kršćanskom 
rocku.
- Pa poslušaj, mislim da će biti jako dobro!

 

A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod

Dobri Bog Te blagoslovio!

pozdravlja p. anto