Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh:
Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene!“
„Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.“
I posvjedoči Ivan: „Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.“
[Iv 1, 29-34]
Nisam htio zaustavljat’ pjesmu, nego sam na brzinu na papirić prepis’o ono što je pisalo kao misao za razmišljanje na njezinom kraju – da tvoj talenat koji imaš, to je Božji dar tebi; a što ćeš ti s tim talentom učinit’? – to je opet tvoj dar Bogu!
O tome sam razmišlj’o, baš ta mi je misao prolazila glavom, kad sam je ugled’o, ‘nako slabo obučenu – i još čučnula, sva se skupila na „Weihnachtsmarktu“ ovdje u Hamburgu, zaogrnuta onim nečim što se zove ništa, i u nečem gumenom na nogama što smo mi zvali „brizele“, a što je zapravo ništa drugo nego čizme od malo tvrđe gume.
Tko će za ovaj dar života odgovarat’?! – pitao sam sebe, dok su se upitnici slagali nad mojom glavom, sve veći od većega.
Nešto između snijega i kiše je propadivalo, i vjetar jak i ružan je puhao; mrznuo mi ruke, pa sam ih duboko zavukao u džepove.
Tu na to mjesto, ljudi u ovo Božićno vrijeme dođu popit’ ku’ano vino, pojest’ one nekakve kobase i perece koji se ovdje zovu, zaboravio sam – kako?!
Isto, k’o što ne znam kako, ali „meščini“ da je dragi Bog baš meni dao taj talenat, da odma’ mogu prepoznat’ osobu od-otud iz onih naših stranâ, neovisno koje je vjere. – Je li taj talent dar, il’ je kazna – ne znam; al’ mogu ih prepoznat’ k’o iz aviona, a kamo l’ ne bi’ s onih deset koraka, kol’ko sam bio daleko od nje.
Zato čučnem isprid nje, a pitanja poput rafala provale iz mene – naravno, na našem lijepom hrvatskom jeziku – i još s onim mojim bosanskim naglaskom: baka, o’kle ste? Di stanujete? Kako ste ovde došli?
Ona samo okrene glavu u stranu, što je bio znak da uopće nije bila spremna na te moje riječi.
Nisam vas viđ’o ovde u Hamburgu? – nastavim; jeste odavde? Di stanujete?
A onda, vidim kako se led otapa; polako okreće glavu, stidljivo me gledajući onako sa strane, k’o da se nečeg srami: a’ moj sinko, nisam iz Hamburga. Ja sam malo kod dice u Bremenu. Sinovi me doveli ovde, i rekli mi da me ovde niko neće pripoznat’, i da kol’ko god da isprosim, zu’ar je!
Za tu riječ „zu’ar“, za nju sam se uhvatio. – Jeste negdi iz Bosne, čujem Vam po govoru?“
A moj sinko, ne smim ti ni reć’, bi me ubili sinovi! Zapritili su mi da s nikim ništa ne pričam, ako me bude ‘ko šta pit’o!
– I opet okrene glavu, gledajuć’ negdje u prazno, a niz obraz joj se skotrlja suza, skroz drukčija od kiše.
Ušutim i ja, nisam znao više, što bi’?! – Osjetim samo kako mi ruke počinju same od sebe drhtat’. Ustajem polako, i vidim da i tijelo mi se sve trese. – A kako i neće, kad sam vidio ovo!
Ispraznim novčanik u njezinu ruku, i osjetim – kako mi nekakvi svitalci igraju pred očima.
Bio sam izvan sebe, i nisam više ništa pitao nju. Ali jesam sebe, jesam pitao Nebo, dignuvši glavu visoko, dok su mi se hladne kapi kiše razlijevale po licu: Bože, dobri Oče, koji si nas sve stvorio, pa što je ovo?! Da se ta mala stvorenja, ta mamina zlata da se mogu pretvorit’ u takva derišta, u takve gadove, pa da ni rođenu Mater više ne cijene, nego je tjeraju na ovakvo nešto?! K’o da je ona kotica toj paščadi, a nije im Mater njihova, rođena!
– Kad se to dogodi, u kojem razredu, u kojem periodu života?! – I što se to u čovjeku mora dogodit’ da se pretvori u to?! – Kad su te drtesine ovakve prema rođenoj Materi, pa kakvi će onda bit’ prema meni?!
Umjesto odgovora, sa strane se čulo ono nešto što je više sličilo razderanom i alkoholiziranom glasu, koji se gubio u onom tipično švapskom – tra-la-la…
O jednojprvo je ispred nas dan, a onda i noć - od ponedjeljka, prvog u
Novoj 2022. godini.U ovoj noći ja se zaklinjem u Presveto Ime, da ću Ga
čuvat' i slavit', da ću za Sveto Ime Isusovo svojim životom svjedočit'.
O tome ću i Tebi pričat' noćas, u ovoj Novo-godišnjoj emisiji kršćanskog rocka,
324. po redu – o Presvetom Imenu Isusovu – i kako to Ime mi kršćani častimo,
ali Ga i blatimo, psujući Ga i izvrgavajući po tko zna koji put sramoti goroj i
prljavijoj od one na križu.
- I još ću kazat' nekol'ko riječi o seksualnosti, koja je itekako uhvatila
korijena i povezana je s rock glazbom. Zato poslušaj, ako je u Tebi ostalo
još malo snage; odvrni i malo jače da Te san ne zavara! Noćas za Gospodina rokaju
momci iz američkog kršćanskog metal benda „Theocracy“, ali ovaj put u njihovoj
Božićnoj verziji.
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
