Predragi!
[1Iv 1, 1-4]
Što bijaše od početka,
što smo čuli,
što smo vidjeli očima svojim,
što razmotrismo i ruke naše opipaše
o Riječi, Životu –
da, Život se očitova,
i vidjeli smo i svjedočimo,
i navješćujemo vam Život vječni,
koji bijaše kod Oca
i očitova se nama –
što smo vidjeli i čuli,
navješćujemo i vama
da i vi imate zajedništvo s nama.
A naše je zajedništvo s Ocem
i sa Sinom njegovim Isusom Kristom.
I to vam pišemo
da radost naša bude potpuna.
Bio sam u posjetu kod jedne obitelji izvan Hamburga, vozio sam natrag kući. Ovdje u HH kazne su previsoke za brzu vožnju, što je jedan od razloga – zašto se pridržavam propisane brzine. Zato sam i mogao pročitat’ sve ono glavno što je stajalo na plakatu postavljenom usput na jednom drvetu.
Zaustavim se, iziđem iz auta – i uslikam plakat mobitelom, što ću onda kod kuće u miru iščitavat’, tražeći na internetu ostale pojedinosti koje me budu interesirale.
Kad sam pročitao ono što je stajalo ispod, osjetio sam kako mi se osmijeh razvlači od uha do uha.
Bila je to predstava za djecu – „Freunde / Prijatelji“, a koja je rađena prema knjizi njemačkog spisatelja za djecu – i umjetnika Helme Heine-a.
Odmah mi ispred očiju prođoše moji studentski dani, kad sam po prvi put imao tu knjižicu u rukama. – Bilo je to u jednoj od kućâ naših sestara dominikanki od Betanije, koje su radile u dječjim selima zvanim Kinderdrof, u Bensbergu kod Kölna i Erbachu kod Mainza.
Kraj je 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je ta mala knjižica u Njemačkoj rušila mnoge rekorde u prodaji. – Do danas je prevedena na 17 jezika, i prodana u više od milijun primjeraka.
Jedan primjerak čuvam i ja na mojoj polici s knjigama, a film-crtić „Müllewapp“, snimljen na istu temu – i njega imam u svojoj arhivi filmova.
Netko na svojim policama ima Krležu, netko Andrića, ili Camusa – ja imam „Prijatelje“ od Helme Heine-a.
Zato sam, kad sam se opet vraćao u auto i vezao pojas, rekao sebi: ovo moraš otić’ pogledat’!
To su stvari, koje mene obraduju i koje mi život čine lijepim – sve zato, jer na tako jednostavan način govore o onim običnim životnim stvarima, k’o da sam ih sluš’o na Raskrsnici kod Ivinicine štale, gdje smo igrali lopte – u mojim Brajkovićima.
O jednoj Luciji-Anđelu s Kupresa i njezinim origami radovima mislio sam Ti pričat', i o jednom Ramenu (Rame pisano velikim slovom) - u ovoj noći od ponedjeljka, na 3. dan Božića, kada Crkva slavi sv. Ivana Evanđelistu. Eto, tog Čovjeka sam se sjetio, i prsiju kojima se on kao najmlađi od Dvanaestorice na Posljednjoj večeri primaknuo i ramena na koje je svoju glavu naslonio.
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
