„Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.“
Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’“
„Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’“
[Mt 25, 14-23]
Iako me već dugo tamo nema – više od pet godina je prošlo, svejedno ja imam i ondje svoje izvjestitelje koji me redovito riječju i slikom izvijeste o svemu što se događa „u“ i „oko“ naše samostanske zajednice na Koloniji, i župe „Kraljice sv. krunice“.
Jedan redoviti i dragi slušatelj emisije kršćanskog rocka, redovito me uputi u sva zbivanja u župnoj crkvi, koja mi je drago znati – posebno kad pohvalno priča o mojoj mlađoj subraći-dominikancima i njihovom radu tamo, gdje sam ja nekad kao kapelan i župnik djelovao.
Netko bi mogao pomislit’ da volim zabadat’ nos u tuđi posao, a uopće nije tako. Vjeruj, nema mi ništa draže nego kad vidim da nadolaze generacije mladih svećenikâ (ne samo dominikanaca, nego općenito svećenikâ Katoličke crkve), koji su uistinu dobri propovjednici i koji se savjesno i temeljito pripremaju za nastup pred narodom. To me uistinu raduje, i nitko sretniji od mene.
Naravno, da uz ovakva lijepa izvješća dobijem i ona druga, kako bih imao potpunu sliku i vidio i onu drugu stranu medalje.
Tako mi je stigla poruka, da je sad prije neki dan, nakon tri mjeseca, otvoren obnovljeni „sakralni“ prostor „St. Vivas“, u kojem su nažalost i neki naši dominikanski studenti-bogoslovi imali svoj (Nijemci bi rekli) „Stammtisch“ – kako bi se to moglo na hrvatski prevest’? – stol s rezerviranim mjestom.
Dok sam im kroz čet’ri godine bio učitelj, za neke bi bolje bilo da su tu imali i krevet; onda ne bi morali derat’ cipele, hodajući natrag do samostana.
A onda, prekjučer u subotu, stiže i druga poruka od tog moga poštovanog izvjestitelja:
„Wave“ na okretištu je prepun, „Vivas“ također, „Leggiero“ da i ne spominjem. – I onda se čudimo zarazi.
– A vjernici krešu li ga po Papi, krešu! Malo-malo pa ih čuješ: eeeh, da je Stepinac popustio Titu, mogao je bit’ slavljen u tom režimu. – I eto nam velikih katolikâ…
Ovim WhatsApp porukama dodajem i jedan itekako aktualan komentar, koji sam našao na temu iz Evanđelja po Mateju (Mt 25, 14-23) – o slugama koji su umnažali svoje talente.
Kaže ovako:
Dva su se čovjeka žestoko prepirali oko toga, koje je polje u hrvatskom grbu prvo: bijelo il’ crveno?!
– Jedan je tvrdio da je prvo bijelo, a drugi – kako bijelo, kad vidiš da je na hrvatskoj zastavi, na grbu – najprije crveno polje.
I nijedan nije htio popustit’, nego su otišli kod župnika, da im on presudi, da čuju iz njegovih usta – koje je polje prvo?!
Velečasni, aj’ nam Vi recite, koje je polje prvo u hrvatskom grbu: crveno il’ bijelo?
Prvo je ono polje koje je obrađeno! – kazao je župnik bez imalo razmišljanja.
Reći ćemo: vrlo poučno! – pogotovo za one tamo-naše današnje hrvatske (ne)prilike.
Ne čini li se i Tebi, da nam je cjelokupno hrvatsko društvo (od samog vrha do dna) podijeljeno tako jalovim i beskorisnim svađama, i da cjelokupno društvo zapravo jako sliči na ovu dvojicu iz spomenute zgode!
A koje se teme najčešće prevrću po svim tim prepunim kafićima, ako li ne o Crkvi i lijenim popovima, kao i one dnevno-političke. – Sukobljavamo se oko toga, je li nešto crveno, bijelo il’ crno, a ni ne primjećujemo, kako nam život sve više promiče – i one važne stvari koje bismo trebali učinit’ za svoje bližnje, i za tu uvelike izmrcvarenu i napaćenu, ali opet Lijepu našu!
Toliki su između nas, koji k’o nekakvi kavanski pametnjakovići gubimo vrijeme, dok su nam polja – ne simbolično, nego doslovno ne-obrađena.
Malo koja zemlja me je oduševila k’o Poljska, kad sam se prije nekol’ko godina vozio po njoj. – Po tračnicama njihovih velikih gradova, kakav je Krakow ili Warszawa, tamo ne voze najnoviji tramvaji; ali su im zato ulice i kolodvori čisti, nigdje ni traga od smeća. – I svaki dio polja je obrađen, divota za pogledat’.
– A vozim se ljetos Hrvatskom i Hercegovinom, pa onda uđem u moju Bosnu – bilo mi došlo da zaplačem od jada i od tuge.
Noćas ću Ti pričat' o kršćanskom rocku koji se kao ovca zaogrnuo u vučju kožu. Naravno da ću još koju reć' o jednom velikom Čovjeku-znanstveniku iz našeg dominikanskog Reda – sv. Albertu Velikom, kojeg Crkva i naš dominikanski Red na današnji dan slave.
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
