Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja;
vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.
Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja;
vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
Vrijeme plača i vrijeme smijeha;
vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja;
vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.
Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja;
vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.
Vrijeme deranja i vrijeme šijenja;
vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.
Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje;
vrijeme rata i vrijeme mira.
Koja je posleniku korist od njegovih napora?Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim. Sve što on čini, prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja.
Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života. I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar.
I znam da sve što Bog čini, čini za stalno. Tome se ništa dodati ne može niti mu se može oduzeti; a Bog čini tako da ga se boje.
Što biva, već bijaše, i što će biti, već je bilo; a Bog obnavlja što je prohujalo.
Još vidim kako pod suncem umjesto pravice vlada nepravda i umjesto pravednika zločinac. Zato rekoh u sebi: „Bog će suditi i pravedniku i zločincu, jer ovdje ima vrijeme za svaku namjeru i čin.“[Prop 3, 1-17 ]
Sjedimo tako Mama i ja, a iza nas naša kućíca; odmah na ulaznom zidu do vrata, bojom ispisana poruka: „Budalo, ovo ovdeje su muđehedini. Nepost oji ovdje…“. – A to „ovdje“, što „nepost oji“ – jest nacrtan ‘rvacki grb, prekrižen s tri križne crte. Grb je nacrtan na zidu tako k’o kad se nešto ne voli, pa dok se o tome govori sve hrska pod zubima.
Stoljeće je 20.-to; rat je bio i u našem selu – u Brajkovićima, u Lašvanskoj dolini. Krv je kapala, susjedi su umirali, svježi grobovi nicali.
Amidža Stipan, ukopan je na Ravni, odma’ isprid svoje kuće, u Brajkovićima. Grob mu je iskop’o zatočenik – Marijan Šuman, iz Brajkovića. – Tek u sredini, između rata i tišine Amidža je prenesen u groblje na Pra’uljama / Nova Bila.
O Bože, poput Majke, u taj strašni čas samo si nas Ti čuvao i sačuvati mogao!
Ne pamtim zlo, ni uvredu; ni sve ono što sam čuo i vidio. Ne brojim svoje rane iznova. – To je za mene sad vrijeme prošlo. Rat polako izlazi van. Gost je na svom životnom putu.
Prljava voda je otekla, sad može krenit’ čista. Vrijeme razlomljeno ratom stvara uspomene. – 28. godina se napunja sutra, a k’o da je jučer bio utorak, 8. lipnja – one ratne ’93.
Nakon tolki’ godinâ, i nakon svega napisanog i otpjevanog na temu rata i stradanja, osjećam da mi nakon svega ostaje samo tišina – i molitva.
U toj tišini lijepo mi odzvanjaju riječi Josipa Kramara, u kojima on priča o svojim Maljinama, selu u kojem je rođen.
Kaže ovako:
Sada je počelo cvjetat’ cvijeće
u našoj bašči stara šljiva s ranama iz rata
Možda će godine ove
procvast’ k’o prije.
Trava je već sigurno visoka
miriše sad koševina
Nebo je plavo
iznad naše kuće, možda?!
Sunce izlazi.
Ogledava se na prozoru moje sobe
Svi su daleko od kuće naše
Samo je srce moje tamo.
– Na pragu sjedi.
Noćašnja emisija kršćanskog rocka, predzadnja je u ovoj 9. sezoni emisija na HKR-u; ova noćašnja, 307. po redu, bit će posve drukčija od svih dosadašnjih. Drukčija najprije zato, što ću najmanje pričat' ja, a umjesto mene pričat će pjesme - o Bosni, o Vrelu Bosne, o Pra'uljama, Fojnici, o sv. Mihovilu, zaštitniku Vareša. Emisiju sam naslovio „Zauvijek Bosni“, kako se i zove pjesma koja će imat' centralno mjesto u noćašnjoj emisiji. - A napisala ju je i otpjevala jedna gospođa rodom iz Vareša, odziva se na ime: Dubravka Uroda.
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
