Kad se približe Jeruzalemu, Betfagi i Betaniji, do Maslinske gore, Isus pošalje dva učenika i kaže im: „Hajdete u selo pred vama. Čim u nj uđete, naći ćete privezano magare koje još nitko nije zajahao. Odriješite ga i vodite. Ako vam tko reče: ‘što to radite?’ – recite: ‘Gospodinu treba’, i odmah će ga ipak ovamo pustiti.“
Otiđoše i nađoše magare privezano uz vrata vani na cesti i odriješe ga. A neki od nazočnih upitaše: „Što radite? Što driješite magare?“ Oni im odvrate kako im reče Isus. I pustiše ih. I dovedu magare k Isusu, prebace preko njega svoje haljine, i on zajaha na nj.
Mnogi prostriješe svoje haljine po putu, a drugi narezaše zelenih grana po poljima. I oni pred njim, a tako i oni za njim klicahu: „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi. Hosana u visinama!“
[Mk 11, 1-10 ]
Za takve stvari obično ostavim kasni noćni sat, kad zamre ona svagdanja užurbanost, kad utihne zvrndanje telefona i lupanje vratima.
Privučem tad stolicu u kut moje sobe, gdje imam složenu moju probranu glazbenu arhivu i kutije s nekim starim fotografijama.Tako je bilo sad prošli petak, kad sam pročitao vijest da je umro glazbenik Želimir Altarac – Čičak, koji je ostavio svijetli trag na sarajevskoj glazbenoj sceni.Kazao sam jedan „Pokoj vječni“ za njegovu dušu, a onda sam se sjetio da imam jednu fotografiju, na kojoj su uz njega – moj dobar prijatelj Zlatan Ćehić Ćeha, koji je svirao bas gitaru i bio vokal u „Divljim jagodama“ – i gitarist „Teške industrije“, Vedo Hadžiavdić. – Fotografija je iz Zagreba, s promocije Čičkove knjige „Antikvarnica snova“.
Gledam fotografiju, okrećem je između prstiju… – a onda dignem slušalicu, nazovem Ćehu i zamolim ga da mi on ispriča ukratko svoje doživljaje s tim čovjekom, kojega je susretao dugi niz godina, dok je kao mladić tek počinjao svirati u nekim sarajevskim bendovima.
Volim kad mi to netko ispriča na nekonvencionalan način, bez glorificiranja, bez pretencioznosti, onako jednostavnim riječima, kako je bilo.
A sve ono drugo, zamagljeno, retuširano – to mogu nać’ i na bilo kojoj stranici, na bilo kojem portalu; ali priču iskrenu, nju mogu čut’ samo iz usta onih koji su je proživjeli.
I počne Ćeha, s par natuknicâ:
Čičak je bio jednostavno dobar Ćovo, istinski vjetar u leđa. Uvijek i posvuda, koliko je mogao, pogurao bi me, i to ono istinski i pošteno. – Kad mu nešto u priči ne bi leglo, on bi ti to rekao direktno u facu.Doživljav’o sam ga k’o starijeg autoritativnog brata, jer nas je povezivala ljubav prema istome – prema glazbi.Imao je takvu fonoteku ploča, na kojoj bi mu svatko pozavidio. Zidovi njegovog stana bili su zapravo police, na kojima su stajale posložene ploče. I sve je imao u dva primjerka, jer originali kupljeni u Londonu bili su za arhivu – i samo za posebne prilike.
Čičak je bio dobri duh Sarajeva! – Da je istina ovo što kažem, govori i činjenica da je dobio priznanje počasnog građanina Sarajeva.
Reče Ćeha da su njegovi prvi susreti s Čičkom bili su godine ’76./’77., kad je zapravo Čičak bio krenuo sa svojim glazbenim programom u ondašnjem sarajevskom rock klubu „Sloga“. – Za vrlo kratko vrijeme, taj klub je postao mjesto okupljanja sarajevskih rockera, mjesto gdje si mogao pokazat’ – što znaš i kol’ko vrijediš!
Sjećam se tih naguravanja oko onog malog prozorčića na ulazu, gdje su se prodavale karte!
– To naguravanje za karte, to nam je bila svima velika muka; pa bi onda dolazili i puno ranije, i skrivali bi se po dvorani, samo da se nekako prošvercamo.
Naguravanje je zapravo asocijacija na to, da je vani znalo ostat’ isto tol’ko ljudi, koliko ih je bilo i unutra. – A ako bi te Čičak pustio da ostaneš u dvorani, prije nego što počne njegov show, to je bio znak da te uvažava.Većina tih mladih glazbenikâ, koje je Čičak gurao kroz nastupe u rock klubu „Sloga“, većina ih je dobila i priliku za veće nastupe, kao što su legendarni „Rock Maratoni“ koje je organizirao opet on, i to pred desetak i više tisuća ljudi.
Govori Ćeha, kako mu je u sjećanju posebno ostao onaj iz ’89., koji je zapravo bio i zadnje veliko okupljanje najvećih ondašnjih rock bendova. Na tom koncertu premijerno se predstavio i „Tifa-band“, sa svojim albumom „Samo ljubav postoji“, na kojem je veliki dio posla odradio i Ćeha sâm, a produkciju im je svjetski odradio Želimir Altarac Čičak.
I da zaključim, kaže Ćeha: sarajevskoj raji, rockerima, Čičak je u to vrijeme bio jednostavno sve. – Zato toliki danas i tuguju za njim.
S ovih nekoliko riječi o ovom velikom Čovjeku, kakav je bio Želimir Altarac - Čičak, i ja sam se htio u emisiji kršćanskog rocka oprostit' od njega, i kazat jedno veliko „hvala“, za sve što je doprinio sarajevskoj glazbenoj rock sceni, iz koje su potekli mnogi rock bendovi koji se i danas jako slušaju. Jučerašnjom smo nedjeljom Cvjetnice zakoračili u Veliki tjedan. – I Tebi želim kršćanski uspravan hod kroz ove dane Velikog tjedna. Veliki tjedan, koji je inače prepoznatljiv po „Golgoti“, na kojoj je naš Spasitelj Isus bio razapet, potaknuo me je da se ovog ponedjeljka u 297. emisiji kršćanskog rocka družimo s „Golgotom“ – tako se zove kršćanski bend koji je čisto mađarski proizvod.
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
