Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.“ Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.
Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: „Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?“ Odgovori im Isus: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ Rekoše mu nato Židovi: „Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?“ No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.
[Iv 2, 13-25]
Kad sam prvi put završavao moju svećeničku službu u Hamburgu – bilo je to godine 2003., od njih sam tada dobio lijepu crnu majicu na kojoj je bio otisnut veliki križ – i riječi: „Hrvatska mladež Hamburg“. – I danas imam tu majicu, visi s nutarnje strane vrata moje redovničke sobe.
Otad je prošlo, evo, punih 18 godina. Oni su danas odrasli ljudi, neki imaju i svoje obitelji, djecu…
Ali tada, u to vrijeme, nijedan nam potok – nijedna rijeka, ništa nam nije bilo dovoljno veliko, ni duboko; sve smo preskakali k’o od šale. I zajedno radeći, organizirali – ne samo molitvu, nego i slavlja – velika slavlja, na kojima je bilo puno radosti, za sve koji bi došli.
I svi smo radili sve: od pripremanja flyarea i plakata, do nabavke pića; od posluživanja za šankom, do prodaje karata na glavnom ulazu; zatim ribanje WC-a, čišćenje dvorane nakon koncerta – ma kažem Ti: jednostavno sve, i svi – sve. – Nitko nije bio gazda, nitko glavni, nego je o svima nama ovisilo sve.
Znalo se dogodit’, da nam nakon svega ostane lijepih novaca, koje smo onda darivali u dobrotvorne svrhe.
Ali, znalo se dogodit – kao te večeri, kad smo ugostili jednu uvaženu splitsku zvijezdu – da nam na kraju, kad sve poplaćamo, ostane 100€. – Iako umorni, ujutro oko 5-6 sati, kad smo konačno sve završili, sjeli bi da još malo zajedno popričamo, da rezimiramo večer. I bili smo i sretni, i zadovoljni, jer cijelu smo večer gledali radost na licima onih koji su se lijepo zabavljali i koji su nas s radošću pozdravljali na odlasku.
Jedan detalj mi je ostao za vječnost, i to baš od te večeri, s tom splitskom zvijezdom (neću napisat’ ime).
Dogovorili se mi u grupi, da ja odem i dovezem zvijezdu večeri, od hotela – do dvorane. – Bili smo napravili dobru reklamu i posvuda je već sve bilo krcato mladim ljudima koji su nestrpljivo čekali početak svirke.
I prije nego ćemo ući u predvorje, dotična zvijezda mi se okrene i kaže: de ti uzmi vrećicu i ponesi je! – U vrećici su bile osobne stvari, ali nije bilo zgodno da zvijezda ima išta u rukama.
– Ja bez riječi uzmem vrećicu i ponesem je.
I sve bi najvjerojatnije završilo na tome – mi bi mirno prošli kroz okupljenu masu, ja prvi, s vrećicom u ruci – zvijezda večeri iza mene, da netko iz grupe naših mladih to nije primijetio.
Taman bio počeo koncert, kad eto ga meni s pitanjem: p. anto, što si ti nosio onu vrećicu? – Vidio sam kad ti ju je dao!
Ja kažem: ma nema veze, ipak je on zvijezda! – I nije u redu da on išta nosi u rukama, jer možda će nekoga i pozdravit’, s nekim se rukovat’, pa da mu ruke budu slobodne…
Na to taj netko iz „Hrvatske mladeži“ rekne rečenicu, koju nisam zaboravio do danas: on zvijezda?! Pa on je zaboravio, gdje je doš’o! On će svoje odsvirat’, uzet’ će lovu i otić’. A ti ostaješ ovdje s nama i činiš sve ovo zajedno s nama. – Ti si za nas zvijezda!
Zašto Tebi ovo pričam?!
Vrlo je malo rock bendova za koje bih danas zasukao rukave i povukao za njih. – Tu su najprije kršćanski bendovi, koje svakog ponedjeljka predstavljam u emisijama kršćanskog rocka; njima bih uvijek pomogao, što god da treba!
Tu su još i Divlje jagode! – Nekada je među tim bendovima bila i zagrebačka metal grupa Legija; s Enijom sam bio i ostao do danas prijateljski povezan; i ne jednom sam mu pomagao kao roadie na stageu: štimao i dodavao gitare, mijenjao kablove, nosio pojačala… – Na koncertima „Karizme“ isto tako, znao sam pomoć’ Slavku oko svega što je trebalo.
Za noćašnje goste u 294. emisiji kršćanskog rocka, za vis 'Runolist' - žao mi je što to nisam mogao u ono vrijeme kad su svirali; za njih bi' i danas ponio što god da treba: i namještao im gitare, i nosio pojačala… - jer oni su to svojim pjesmama zaslužili. - Pred njima još i danas imam duboko poštovanje. Zato sam jako sretan, da su upravo noćas - nakon toliko godina - oni gosti u emisiji kršćanskog rocka! Noćas ćemo slušat' njihovu priču - oni su vis 'Runolist'!
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
