U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti.
I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom.
A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni.I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!«
I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane.
Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.[Mk 9, 2-10]
Vjerujem da ćeš se složit’ sa mnom, kad kažem da je čovjekova čežnja za rajem – realnost!
Ali, onog trenutka, kad se spojim na Internet, pa otvorim ‘Večernjak’, il’ pogledam sve ‘crnilo’ što na mene odasvud navali… – pitam se: što je to? – Što se to događa s ljudima? – Je li u ovom našem ljudskom svijetu razmišljanje o raju uopće moguće?!
Trpljenja i patnje gorke su stvarnosti naše ljudske svakodnevice. Život nam koji put na brutalan način pokaže, da na ovom svijetu raja nema, nit’ će ga bit’!
Strašna je kriza posvuda oko nas, iako (činjenica je) ovaj svijet nikad nije živio bolje!
Pogledaj samo: svatko u ruci, ili u džepu, il’ u torbici o ramenu nosi iPhone, iPad, tablet, laptop; kartice se peglaju, PIN-ovi se utipkavaju.
TV-plazme zauzele pola zida. – Pitam: je l’ ima veći od ovoga? – a gazdi, vidim, pravo drago, ponosan do neba, i sad on meni počne objašnjavat… – A ja da ga prekinem, kažem: u nas u blagovaonici u Misiji stoji još onaj četvrtasti; sestre s njega obrišu prašinu. – Ovdje sam od 2016., i još ga nisam ni upalio. – Čovjek samo ušuti, vidi s kakvim analfabetom ima posla.
Pa onda gledam: ulazi u dvorišta otvaraju se na daljinski… – Na parkiralištima auta-tenkovi; zgrada i stanova gdje hoćeš i koliko hoćeš; kuće goleme, katnice, trokatnice, opremljene sa svim uređajima… – Grijanje na pelet, k’o da šporet na drva nikad nije ni postojao; a da i ne pričam o onom crnom šporetu, što smo ga „Fijaker“ zvali.
Djeca ‘odaju po kući sa slušalicama u ušima; il’ se voze na onim nekim električnim čudima: samo staneš, a ono samo ide… – ne znam ni kako se to zove.
Svi nešto treniraju, svi pričaju: koliko sklekova naprave, koliko trbušnjaka, pa koliko kilometara svaki dan pretrče, koliko kilograma dižu u teretani… – A onda, kad primirišu alkohol, tuku se ne jedan na jedan – nego deset na deset, i to nema da drugoga malo gurne il’ opali mu šamar, nego ga odmah založi nogom drito u glavu.
To su krzna na špici, to tašnice, pele; to šetnje, to đukci na lajnama, il’ ih se nosa u naručju, koke se s njima šepire, a svaki komad odjeće košta na desetke tisuća kuna.
Pa onda, aerobici, pilates; vazda termini za nekakva utezanja, zatezanja; pa kazališta, predstave; ljetovanja se bukiraju na Gran Canaria, na Tajlandu; zimovanja u Kufsteinu, i od svakle po 58 selfija, da se vidi žičara, da se vidi planina.
I svaka se utakmica odgleda do kraja; serije se gledaju po-vazdan, što znači da se slobodnog vremena ima na-pretek.
Prije nekoliko godina, kad sam na ljeto dolazio kući u Brajkoviće, sretnem jednu stariju baku na cesti – i pitam je: kako si bona?! – Bio sam čuo da su joj se sinovi poženili – pa da čujem, kako ona s nevistama?!
„A’, kako?! – Moj sinko! – Kaže mi nevista da ide prat’ veš. – Ma, laže! Ukopča onu ‘veš-mašinu’, sjedi i gleda one turske serije!“
Jela se naručuju, krkaju se ćevapi, miješano meso, lungići… – dostava stiže na vrata. Roštilji se redovno pale; jedu se ne bilo koje, nego indijske košpice i japanske jabuke – „kaki“, tako nekako se zovu.
Kafići od danas rade, i već su puni do vrha. U Vivasu, u našem susjedstvu – čovjek na čovjeku. Naručuje se 17 vrsta kave; hoćeš ovakvu il’ onakvu, jer kao želudac više ne podnosi onaj obični (toz) talog od kave, il’ ne daj Bože „Divku“.
Zaživa se: molim vas, meni malo kraću kavu, al’ da je duža od malo kraće! – Pa onda: molim vas, imate li ovakvu šalicu, al’ da nije široka?!
Usput se političi, prenemaže se: ne-velja država, ne-velja Crkva, popovi-lopovi, nitko niš ne radi… – To bi trebalo ‘vako, znam ja…
I što je najžalosnije, kruha bačenog na sve strane! – A nitko motike nije uzeo od kako je Malovčka (pokoj joj duši) umrla, i više je nema u njezinu vrtlu ‘ko ni zamijenit’. – Nitko se više ne zna na vinti vozit, otkako su Besim i Alaga umrli, a sinovi prodali konjska kola, nit’ bi ‘ko znao zavintat’ kola – kad su puna sijena?!
Jednostavno, za takvo što se više nema vremena, a ni volje.
– Kriza je, ma šta ću Ti pričat, kad i sâm vidiš! Tol’ka je kriza da ne mogu – a ne reć’ svoje mišljenje, makar ovako preko tastature.
– Bože, kako teško vrijeme! – Dragi Bože, samo nam ne daj gorega!
k'o što je umro zagrebački gradonačelnik Milan Bandić - Bog mu dao duši vječni pokoj; jako sam ga cijenio nadasve poštovao, zbog njegovo rada i njegove zauzetosti za običnog malog čovjeka – tako u ovoj noći u goste dovodim jednog kršćanskog pjevača koji se odziva na ime Carman. - I on je preminuo sad prije nekoliko dana, točnije, sad 16. veljače. I njemu neka je pokoj vječni. Želim njega i njegovo glazbeno kršćansko djelo predstavit u 293. emisiji kršćanskog rocka.
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
