U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je Evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“
[ Mk 1, 12-15 ]
Restrikcije struje dočekale su me već onoga prvog dana, kad sam se vratio u Zagreb s odsluženja vojnog roka. – Toga 8. prosinca ’83., ‘Devetka’ me s kolodvora dovezla na Borongajsko okretište koje je bilo u potpunom mraku. Okolne zgrade skroz zavijene u crno, gledale su nekako stravično u mene. – Ušao sam u samostan, mračan i hladan, jer kako nije bilo struje – nije radilo ni grijanje.
Kasnije, sjećam se da sam i ispite spremao umotan u deku i uz svijeću na stolu.
I baš u tim takvim hladnim zimskim noćima, jer grijanje nije radilo, sjeli bismo zajedno u istoj prostoriji – stariji fratri, i mi studenti – skupljeni oko stare peći na drva.
Nijedan film, nijedna TV serija, nije me tol’ko sprijateljila s mojom dominikanskom subraćom, k’o te zimske noći bez struje, iz mojih studentskih danâ.
Sjećam se, tada sam prvi put, potanko do u detalje slušao, kako je to bilo s bombardiranjem Kolonije i našeg samostana.
P. Rajmund Kupareo – svi smo ga zvali p. Rajko, on nam je svima još jednom pričao, polako, k’o da recitira jednu od svojih tek napisanih pjesama, a mi svi se bili pretvorili u uho.
– Ostao je živ samo zato, što je u tom trenutku kad je pala bomba, on nakratko iziš’o u hodnik. – Sve do svoje smrti nije se prestajao pitati, zašto je to on baš onda – u onom trenutku učinio? – Jer baš to mu je spasilo život, samo zato je preživio.
Samostan je bio blizu aerodroma i ranžirnog kolodvora; vjerojatno je to bio razlog bombardiranja, jer „saveznici“ su tražili i gađali te strateške ciljeve.
Toga dana, 22. veljače 1944., oko 11 sati prijepodne, Željezničarsku Koloniju nadletjeli su bombarderi Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. – Od njihovih bombi, u skloništu razrušenog dominikanskog samostana poginulo je sedam svećenika, jedan brat suradnik i jedan civil.
Poginuli su: p. Anđelko Orlandini, p. Manes Karninčić, p. Jordan Viculin, p. Serafin Lupi, p. Robert Karninčić, p. Herman Andromak, p. Branimir Korać, fra Tomo Rogulj i gosp. Ivan Čuljat.
U trenutku bombardiranja, u samostanu je bilo 17 redovnika, nekoliko braće suradnika, sjemeništaraca i radnikâ te 140 učenikâ gimnazije. Oni koji su ostali na životu, bili su u skroz drugom krilu samostana. – Ne smijem ni mislit’, govorio je p. Rajko, koja bi to tragedija bila, da je bomba pala tamo.
Kad se prašina slegla, cijelom Kolonijom čulo se zapomaganje i jauci. Poginuo je veliki broj civilâ, među njima i nekoliko djece, čak dojenčadi. – U jednoj kući, u Kuraltovoj ulici, na krevetu su ležala tri mrtva „Mamina Zlata“.
U godini smo svetog oca Dominika. - Ove noći neće biti tek „nešto“, nego će cijela emisija biti obojena u bijelo - u boju otaca dominikanaca. Cijelu emisiju pjesmom će popratiti vig „Veritas“, koji ove godine slave 52 godine otkako zajedno djeluju pri crkvi sv. Dominika u Dubrovniku.
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
