… u 280. emisiju kršćanskog rocka dovodim Ti čovjeka (Aaron Ivey) koji piše tako dobre i životne pjesme; Tvoje je samo da odvojiš svoje vrijeme i da poslušaš!

Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš – ime ti je oduvijek.
Zašto, Gospodine, zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova, zašto dade da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi pleménâ baštine svoje! O da razdreš nebesa i siđeš: pred licem tvojim tresla bi se brda. Odvijeka se čulo nije, uho nije slušalo, oko nije vidjelo, da bi bog koji, osim tebe, takvo što učinio onima koji se uzdaju u njega. Pritječeš onomu što pravdu čini radosno, onima što se tebe spominju na putima tvojim; razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo. Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane.

Svi mi ko lišće otpadosmo i opačine naše ko vjetar nas odnose. Nikog nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim. Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac: mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih.

[ Iz 63, 16b-17b; 64, 2b-7 ]

Mislim si, kako da započnem ovu noćašnju 280. emisiju kršćanskog rocka, prvu u novoj liturgijskog godini Crkve, prvu u vremenu Adventa.

I jučer, prije nego ću krenut’ na podnevnu misu, otvorim malo prozor da mi se prozrači tamo gdje spavam, kad ugledam – u susjednom dvorištu, djeca se igraju skrivača.

– I gledam jednu djevojčicu, kako se sakrila iza lišća koje je napadalo i koje je zgrnuto u jednu veliku gomilu; gledam i smijem se u sebi – i kažem: ah, Bože, kako lijepo! Neš ti, njezinog skrivanja, a vidi se iz aviona!

I onda mi dođe misao: e tako se i dragi Bog skrio od nas!

Ne treba uopće prevaljivat’ velike putove, nit’ se zadubljivat’ u nekakve duboke i teške misli, pa da Njega – svoga Stvoritelja uočimo, nego se treba samo malo osvrnut’ oko sebe; treba se probudit oda sna, trgnut se – i ugledat ćemo Ga u najbližoj blizini.

Zato bi bdijenje trebao bit’ naš vjernički način življenja; bdijenje koje će nas potaknut’ na budno iščekivanje ponovnog dolaska našeg Učitelja Isus, istodobno nas potičući da u drugome prepoznajemo lice svoga bližnjega, dajući mu uvijek novu šansu da pokaže svoj izvorni lik.

Nikoga ne trpat’ u već pripremljene ladice vlastitih predrasudâ, nit’ ga omeđivat’ nekakvim okvirima koje smo si unaprijed stvorili u našoj glavi; nego uvijek drugome davat’ priliku da sve to nadraste. – O drugome, dakle, ne imat’ već spremljenu sliku u glavi, nego pustit’ da ide film – i to onaj malo dulji. Čekat’ da se odvrti njegova cjelovita priča, i tek kroz tu priču drugoga doživjeti.

Možda i nije skroz istina, ali nije ni daleko od istine; negdje sam pročitao, da mladić odabire zapravo onu djevojku, koja je njega već prije odabrala. – E, upravo tako i mi Boga odabiremo samo zato, jer je On nas već prije odabrao; odabrao nas je kad nas je stvarao! I Njemu se nadamo zato, jer se već s Njim dogodio naš susret – iz kojeg se rodila nada.

Dapače, sama ta činjenica da mi ljudi imamo nadu, znači – da smo duboko negdje već u zajedništvu s Njim, našim Stvoriteljem.

A ja, ne samo da imam nadu, nego sam njezin „glasnik“ i to želim i nadalje bit’; zato smo moj brat Jadranko i ja i nazvali naš kršćanski band-projekt: „Glasnici nade“.

Pjesme koje ćemo u ovoj noći slušat', toliko su dobre i životne. 
Čovjek koji ih je pisao (Aaron Ivey) u njima je isprepleo i opjevao
cjelokupnu našu životnu svakodnevicu; od svega ćeš pomalo naći unutra.

A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod

Dobri Bog Te blagoslovio!

pozdravlja p. anto

Pregledajte ostale emisije

Scroll to Top