„Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
„Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.
Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.
Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina.
Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet.
I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.
Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.
Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao.
I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.“[ Iv 17, 1-15-26 ]
Prošloga tjedna, kad sam obilazio groblja ovdje u Hamburgu, i još jednom s obiteljima i rodbinom molio se na grobovima njihovih dragi – sjećam se na ulazu u jedno groblje, zvonilo je zvono.
Zvono uvijek zvoni kad netko od onih koje mi zovemo ‘živima’ prelazi k onima koje zovemo ‘mrtvima’. Taj prijelaz koji najčešće prepoznajemo u sprovodnoj povorci, njegov hod kao da bi htio uronit’, sjedinit’ se sa zvukom zvona.
A pitamo li se pri tom ikad: za koga zvono zvoni?!
– Za onog kog se ispraća? – Ili za one koji ispraćaju?
Bit će da zvoni za sve njih-nas. Klatno zvona k’o da bi htjelo probudit’ ona klatna u našim srcima i uskladit’ ih.
Zvono na ulazu u groblje, ono ne plače, nit’ pjeva. Osluhnimo njegov zvon i čut ćemo kako zvono priča: bio je čovjek – i jest – i bit će…
A onda, kad umukne zvon na ulazu u groblje, grobovi ni tad ne ostaju napušteni. Po njima i opet zvone zvona, po njima se prosuo sjaj svijeća. – Blagi i skromni plamenovi lagano se ljuljaju i darivaju svoj tihi zvuk i onima koji počivaju – i onima koji dolaze – i onima koji su zaboravljeni.
… I dok sam razmišljao o svemu ovome, dok sam ispisivao ove riječi, ne znam otkud, u meni se porodi pitanje: jesu li pokojna braća i sestre mog dominikanskog Reda, jesu li svi u raju?!
Katolička crkva ima svoj kalendar, i u tom kalendaru proteklih smo se dana sjećali svih svetih, molili za sve pokojne.No i naš dominikanski Red ima svoj kalendar, koji onda uklopimo u kalendar cijele Katoličke crkve.
Tako smo u subotu slavili sve svete iz našeg dominikanskog Reda; a jučer – u nedjelju sjećali smo se sve pokojne braće i sestara iz Reda propovjednika.
Sjećam se da sam jednom to čak s oltara rekao - da mi je žao svake pjesme koja je
snimljena, a ne pjeva u čast Gospodinu! I onda mi se dogodi, da naiđem na čovjeka
koji k'o da je te moje riječi slušao, pa je uzeo sve mega-hitove i prepjevao ih,
podarivši im tekstove, koji su Gospodinu Isusu na slavu. Taj čovjek zove se Pastor
Brad; i njegovo ću djelo predstavit' čak kroz iduće tri emisije, kol'ko nam ih je
još ostalo do vremena Adventa. Zato u ovoj noćašnjoj 277. emisiji kršćanskog rocka
počinjemo s ritmovima i zvukom velikih rock hitova, prepjevanih dakako od Pastora
Brada, u čast i slavu Gospodina Isusa, kako ih je on snimio na albumu
„Storm The Gates“.
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
… a ostalo pusti meni!
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
