U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim:
Poslušajte drugu usporedbu! Biješe neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga plotom, iskopa u njemu tijesak, sagradi kulu te ga dade u zakup vinogradarima pa pođe u tuđinu. Kada prispije vrijeme zrelosti plodova, posla sluge svoje vinogradarima da uberu plodove. Vinogradari zgrabiše sluge: jednog izmlatiše, drugog ubiše, a trećeg kamenovaše. Opet, posla druge sluge, brojnije od prvih, ali i s njima postupiše isto tako. Napokon, posla k njima svoga sina. Imat će obzira – govorio je – prema mome sinu. Ali vinogradari, kada opaziše sina, rekoše među sobom: Ovo je baštinik! De da ga ubijemo, pa će nam pripasti njegova baština! Zgrabiše ga, izbaciše izvan vinograda i ubiše. Kada dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima? Odgovoriše mu: „Te će zločince kukavno pogubiti, a vinograd će dati u zakup drugim vinogradarima, onima koji će mu predavati plodove u njihovo vrijeme.“
Reče im Isus:
„Zar niste nigda čitali u Pismima:
[ Mt 21,33-44a ]
Kamen koji su odbacili graditelji
postade kamenom ugaonim;
Gospodin to izvede,
to čudo nastade pred očima našim?
Zato će vam se – velim vam – oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji rađa njegovim rodom.“
„5 maraka za vijenac!“ – tako se zove pripovijetka, koja kao da je uzeta iz našeg svagdanjeg života, a napisala ju je Marlene Birkhäuser.
Piše Marlene:
Preuzela sam zadaću, prikupiti novce za vijenac u našoj kući. – Prekjučer je naime umrla gđa Eberling; šezdeset joj je godina, stanovala je na drugom katu lijevo. Navodno je uvijek bila sama.
Predsjednik kućnog vijeća dao je da se provale vrata nakon što je pas zavijao cijeli dan i strugao po vratima.
– 5 maraka od gospođe Wagner iz prizemlja: „Bože moj, sirota gospođa Eberlin! Sad se vidi kako to sve brzo prolazi u našim godinama. Ah, znate i ja vam imam takvih problemâ sa srcem…“
– 5 maraka od gospođe Bergmann, 1. kat desno: „Svi smo tako pogođeni! – Jadan pas. Bog zna, je li gospođi što nedostajalo?“
– 5 maraka od gospodina Schmidta, 1. kat lijevo: „Svi ćemo jednom doć’ na red. – Dođite, bumo si spili po jedan viski, jer ionako se rijetko viđamo.“
– 5 maraka od obitelji Jansen, 2. kat desno: „Bila je vrlo ljubazna osoba, i tako pedantna i čista. Danas sam se čudila da u petak nisu stepenice bile očišćene.“
– 5 maraka od gđe Schneider, 3.kat desno: „Uzmite roza karanfile s irisima; znate, to lijepo ide jedno s drugim. To sam vidjela kod pokopa moje svekrve.“
– 5 maraka je dao i gospodin Sauerbier: „Da, gospođa Eberling, tako je to žalosno, tako rijetko dobra osoba, kaže moja žena. – Je l’ da, da bi mrtve trebalo ostavit’ na miru?! – A što će bit’ sa psom? Oh, Bože, kako su svi velikodušni, pa daju novce za vijenac; baš mi je drago da je to doživjela gđa Eberling!“
– I konačno sam i ja dala 5 maraka. Naručili smo vijenac roza karanfila s irisima. – Zlatni tisak na crnoj traci: „Kućna zajednica – Lindenstrasse 87“.
I molim vas, nemojte sad okolo pričati, kako su svi bez srca i bez duše. – Živjeli su pod istim krovom i opazili su, tek nakon jednog dana – i zavijanja psa, da je netko umro.
K’o da je to nešto neobično u ovo današnje vrijeme?! – Novine nam donose i puno tragičnije stvari. – Zato, nemojte ni pomislit’, da su ti ljudi bez ljubavi. – Jer, što su to oni loše napravili?!
Gospođa Wagner iz prizemlja, ona ima posla i preko glave; sama uzdržava kućanstvo: „Znate ja imam teškoćâ sa srcem.“
Obitelj Bergmann, 1. kat desno; ljudi preko dana rade, a često su i izvan kuće. – Nikakvo čudo da nisu znali da je pokojnica već duže vremena bila bolesna.
I gospodin dr. Schmidt, 1. kat lijevo; njega njegovo zvanje skroz zaokuplja. Znate, karijera ima i svoju cijenu. – I zato on zna „da se rijetko viđaju.“
Obitelj Jansen, 2. kat desno, izgleda kao sasvim normalna obitelj: rad, kućanstvo, škola, slobodno vrijeme… – Oni izvršavaju svoje dužnosti, svatko ide svojim putom, pokušavaju bit’ sa svakim dobri. Znate, kako to već ide: „Dobar dan, kako ste? – Hvala, isto tako! – Ah, hvala, molim, doviđenja!“
I Gospođa Schneider, s 3. kata, ni ona ne odbija dati svoj doprinos: „Naravno, da ću i ja sudjelovat’: samo, molim vas, uzmite roza karanfile i irise, to mi izgleda vrlo lijepo.“
I konačno, gospodin Sauerbier, 3. kat desno; pazite on čak misli i na psa od gđe Eberling.
……………………………………………………………………………………………………………….
Ne mogu se otet’ dojmu, da – nakon što sam je pročitao – meni u ovoj priči leži k’o nekakav dah gorčine. Jer, činjenica je, da netko mora najprije umrijet’, e da bi to onda drugi opazili, da su međusobno ostali dužni ono najvažnije – a to je ljubav
Sa onih jadnih „pet maraka za vijenac“ ništa još ni blizu nije učinjeno. Jer, ljubav – ljubav košta puno više!
A koliko uistinu košta ljubav?! – ljubav prema pokojnom roditelju, ljubav prema svojoj obitelji, ljubav prema zvanju koje svatko od nas živi? – e o tome ćemo slušati u noćašnjoj emisiji kršćanskog rocka, 272. po redu.
U goste Ti dovodim jednu meni dragu osobu, s kojom sam prošao kroz sito i rešeto.
Čovjek je to koji prvo ljubi svoju obitelj – svoju Mariju, a onda ljubi i svoju đakonsku službu – i obavlja je s toliko ljubavi, da mi je jedan mali intervju koji sam pročitao na nekakvom bečkom crkvenom portalu, to mi je otvorilo oči i potaknulo me da ga zamolim da i nama svima ispriča svoju životnu priču.
U ovoj noći slušat ćemo njegov glas, a izbor glazbe birali smo obojica, tim više što je on jedno vrijeme i sâm svirao gitaru u tom kršćanskom rock bendu, pa je red da ih u ovoj noći čujemo.
Njegovo ime je Rudolf Mijoč, Birin, s Kupresa je – točnije iz Osmanlija; a sve ostalo nek’ nam ispriča on sâm.
Sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
… a ostalo pusti meni!
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
