Za „Godišnjice“ se kaže da su to dani koji se ponavljaju svake godine u određeno vrijeme. Zapravo se ponavljaju ti dani i malo češće u našim životima; sjetimo se mi njih nekih i mjesečno i tjedno, a nekad nema dana da ne pomislimo na to. Svake godine u ovo vrijeme, sjetim se svih poginulih, svih… ubijenih iz moje župe Brajkovići, i iz cijele Lašvanske doline.
U ono vrijeme reče Isus Nikodemu:
„Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.
Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.“
[ Iv 3, 16-18 ]
Iako oštećenu, al’ sam je htio imat’ dobro skeniranu u svojoj arhivi fotografijâ, jednu poštansku marku koju mi je posl’o moj zemljak – kako se on voli potpisat’ na kraju maila: Tomo Nike Petra Barbića, zadnjih težakâ i sudionikâ blajburškog križnog puta, izranjene nam župe Brajkovići, koji živi od sjećanja i želje za zavičajnim zagrljajem.
Ono što nas još više povezuje jest i to, da je Tomo – zajedno sa svojim bratom blizancem – završio „Franjevačku klasičnu gimnaziju“ u Visokom, i da se naše kuće gledaju preko udoline kojom teče Brajkovski potok; naša kuća u Brajkovićima na dnu sela, na Bobaševu brdu – njegova u Barbićima, zaseoku Gra’ovčića – „Svete zemlje“, kako je to selo naša Mama zvala jer se rodila u njemu.
Napisa mi u mailu Tomo Nike Petra Barbića:
Hvala patre Anto za dobro skeniranu markicu; šteta samo što je oštećena. – No simbolika je važna, posebno za onaj tamo naš kraj, jer konj je bio metafora života, bio je kao član obitelji koje su bile težačke i živjele samo od zemlje.
Nosio je terete na sve strane župe Brajkovske: od Pašinca do Stare Bile, od Travnika pa priko Krabana do Zenice.
Kako pjeva nostalgično ujak Mirko Bobaš u pjesmi „Moj zavičaj i ja“:
Moj zavičaj je meni više od zavičaja!
Nema više konjâ ni drvarâ iz Rike i niz Ušice!
Nema više pjesme drvarâ i sinarâ!
Moj zavičaj i ja živimo od sjećanja!
I nastavlja dalje svoje pisanje Tomo Barbić:
Nema više ni mog ćaće krećara, koji je prodav’o kreć natovaren kod Biljaka u Staroj Biloj – i gonio ga sve do Zenice, da bi nas djecu iškolov’o i hranio, jer naše njive plitko orane, nisu mogle dat’ prinos za cilu godinu.
Sve bi se na njivi radilo ručno; i žito se želo i kukuruz kopao i sijeno grabilo i na stožinu sadilo; i žito se u trenice stavljalo, i kolja kolilo, i konjima se na gumnu vrlo, a Boga se za vitar molilo da plivu nosi i rodnu šenicu u ambar did donosi; i dicom se u fratarskom ‘abitu s babom, mamom i ćaćom ponosi, jer će im tamo bit’ bolje i po dušu – i po tilo.
Na kraju maila piše moj zemljak iz Barbića:
i danas se sjećam, kako se na dva špaga s kolanima veže sino i nakon prosicanja po sredini teškom mukom natovari na konja – i goni ga se kući, makar i krivalo.
Na tim dugim „sinarskim špagovima“ bili su koluti, kroz koje su se špagovi provlačili i sijeno bi se stezalo, a kolani su bili za vezanje samara.
A na samom kraju, kao post scriptum, dodaje Tomo – da me poduči do kraja: „sinari“ su naša regionalna riječ, tipična za one tamo naše Rvaćanske krajeve; „sinari“ su bili ljudi koji bi na konje natovarili sijeno, il’ kako se kod nas govorila ikavica – „sino“; tovarili su ga u planini, na Ušicama, il’ na Gorčevici, i tako ga dopremali do svojih kućâ.
Ali, da su ti mali i neugledni brdski konji, ispod onog tamo našeg bosanskog neba, znali ponijet’ i štošta drugo, osim „sina“, drva, sira – kojeg je Ivica Baračev na svojoj Ćifti svakog četvrtka iš’o prodavat’ u Travniku, o tome svjedoči i jedno izvješće iz knjige „Slavlje Svete Krizme u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, od 1935. do 1939., prema putopisnim bilješkama nadbiskupa dr. Ivana Šarića“, iz koje mi je nekoliko stranica preko WhatAppa poslao moj kolega iz osnovne škole, Srećo Barač.
Knjiga objavljena u Sarajevu, godine 2010., a u njoj se nalazi prelijepo svjedočanstvo o podjeli Svete Krizme u župi Brajkovići, u ono predratno vrijeme, pred sami II. svjetski rat.
Za „Godišnjice“ se kaže da su to dani koji se ponavljaju svake godine u određeno vrijeme. Zapravo se ponavljaju ti dani i malo češće u našim životima; sjetimo se mi njih nekih i mjesečno i tjedno, a nekad nema dana da ne pomislimo na to.
Svake godine u ovo vrijeme, u prvom dijelu mjeseca lipnja, kad završava još jedna sezona emisija na HKR-u i počinje ljetni raspored, ja se uvijek u emisiji koja padne najbliže ovom današnjem datumu (8. lipnja), sjetim se svih poginulih, svih ubijenih iz moje župe Brajkovići, i iz cijele Lašvanske doline.
Na današnji dan navršava se 27 godina, otkako je palo moje selo Brajkovići, i cijela naša župa u muslimanske ruke, kad su je vojnici zla iz Armije BiH – zajedno s mudžahedinima potpuno opustošili.
Pred nama je 268. emisija kršćanskog rocka – zadnja u ovoj 8. sezoni emisija na HKR-u, zajedno ćemo se sjećati, zajedno ćemo moliti.
Ako nađeš vremena, de klikni na ovaj LINK ISPOD:
… a ostalo pusti meni!
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
