U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:
„Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’
A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’
Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“
Te istine, da je Gospodin zajedno s nama kad se nađemo u našim kršćanskim bogomoljama, tu na mjestu molitve – te istine mi kršćani bismo itekako trebali bit’ svjesni, iako to često zaboravljamo.
Važno je sjetit’ se, važno je govorit’ o tome, pričat’ i drugima – o našim vjerničkim iskustvima s tog svetog prostora, i što se događa na slavlju svete mise: da je Isus zajedno s nama.
Jer baš po tom Isusovom zajedništvu, po Njegovoj nazočnosti sve se mijenja. Po Isusu i s Isusom sve postaje drugačije.
Nijedna druga fešta, ni proslava, nijedno drugo sjećanje na bilo što – ništa nema to što sveta misa ima i što misa jest! – I nigdje se ne može tako osjetit’ onaj dublji smisao zajedništva, k’o što se osjeti na svetoj misi!
Obično vikendom ne izlazim iz kuće, ni petkom ni subotom, jer obično su tada ovdje u Hamburgu demonstracije. Uvijek se za nešto ili protiv nekoga buni, uvijek nekakva galama, strka; drž’ ne daj, daj ‘vamo… – Ne volim ni da se sretnem s takvima, zato obično mirujem kod kuće. Jer, uvjerio sam se već više puta: tol’ko pompe, deračine, toliko parade… – a iznutra suhoća i onaj osjećaj praznine, jeftinoće, jada.
Jednostavno da se čovjek upita:
- gdje sam to ja? – Nigdje!
- Za što i kome sam došao?! – Nikome!
- Kamo idem?! – Nikamo!
Mi vjernici, kad uđemo u crkvu, mi imamo jedan posve drukčiji osjećaj. – Onaj mir, ona sigurnost da je Bog tamo, da On na tom mjestu prebiva…
– Ne mora to bit’ crkva sv. Petra u Rimu, ne mora to bit’ ni zagrebačka katedrala, nego ona naša župna, kakva je „Kraljice sv. krunice“ u Zagrebu, kakva je naša brajkovska „Svetih Petra i Pavla“, ili ove ovdje u Hamburgu, gdje se svake nedjelje sastajemo na molitvu.
I to, da je baš mene / tebe Bog poslao ondje; i to, da smo baš mi jučer i danas bili tamo zajedno – kao braća i sestre u vjeri, i da svatko od nas dođe tamo s cijelim svojim životom, sa svime što jesmo…
Kad se nađem negdje drugdje, na bilo kojem drugom mjestu, tamo uvijek moram bit’ netko drugi, moram nešto glumit’, moram se pretvarat’ da imam novaca, moram se pokazivat’ s kakvim sam se tenkom od auta dovez’o, s kakvom pilom; svi moraju vidjet’ da si visok, lijep i plav, moraš izigravat’ pametnog’, načitanog’… – e da bi bio zapažen.
Gledam sve one koke što se našetavaju po špici, i vraćaju se i po dva-tri puta – e da bi bile viđene, e da bi ih neki fotograf uhvatio u objektiv.
A u crkvi, kad smo zajedno s Isusom, tu je sve skroz suprotno! – Tu te se pita: koliko zapravo nemaš?!
Svakom koji dolaze na to mjesto, Isus govori: donesi mi ono što nemaš! Stavi na moj oltar sve svoje brige, svoje strahove; stavi svoju suhoću i svoju glad! Stavi sve ono u što život tek treba natočiti.
Ti koji si došao ovamo, na susret sa mnom, ti si moj učenik. Za mene si baš takav kraljevskog roda. Stvorio sam te za život, ne za smrt. Za tebe takvoga ja sam prolio svoju krv; za tebe sam dao svoj život na križu!
– To govori Isus svaki put, svakom od nas, odmah na početku svete mise: ono što nemaš, što ti nedostaje – to stavi pred mene!
– Tek tada osjetimo koja je snaga, kad nekoga istinski susretnemo. Osjetimo da više ne moramo lagati, da se ne moramo pretvarati, da više nemamo potrebe biti drugi i drukčiji, nego onakvi kakvi jesmo.
I sve ono, što drugdje ne možeš, ni na jednom drugom prostoru, što se ne usudiš izreći, čak ni pomisliti, to možeš najprije tu – u crkvi, na mjestu molitve; možeš zato jer te Bog ljubi baš takvog kakav jesi.
Prisjetimo se naših dosadašnjih slavljâ. – Koliko god da ih je bilo, na koja god smo bili pozvani, ili na koja smo mi druge pozivali – i vidjet ćete da ne postoji nijedno slavlje koje počinje ovako, s ovakvim nabojem blizine i susreta, s ovakvim osjećajima prisutnosti – k’o što je nama kršćanima naše sveto misno slavlje!
Taj osjećaj, da ja sada stvarno negdje jesam, i što je još bolje – znam gdje sam, i to znam tako dobro i tako jako, da silno želim i ostati tu; s tim osjećajem treba počinjat’ svaka sveta misa.
S tim osjećajem neka počne i ova naša noćašnja 236. emisija kršćanskog rocka. Ulazimo, zakoračujemo u nju zajedno s Gospodinom. – Gospodin nam govori: zašto, zbog čega si večeras ovdje? Što želiš čuti, slušati idućih 70 minuta?!
Zašto si odvojio svoje vrijeme i ovog ponedjeljka? – Zar nisi imao što drugo? Nisi mogao što drugo pronaći za sebe, nego si odvojio vrijeme da ga provedeš uz HKR, slušajući emisiju kršćanskog rocka?!
Kod tog čovjeka sam se uvijek divio tom njegovom spajanju ne-spojivoga: stvoriti band koji će svojom energijom pružat’ svirku kakva se rijetko čuje, a opet svojom porukom pokazat’, kako je moguće biti mlad i buntovan te radikalan, a u drugu ruku – bit’ ne-kompromisan, radikalan vjernik i služitelj. – Jednostavno, jednom riječju: biti Kristov!
Jednom davno sjećam se da sam predstavio onako usput, tek s nekoliko pjesama kršćanski punk band koji je bio na relaciji Međimurje – Koprivnica, a zvali su se „Božje ovčice“.
I od tada sam uvijek osjećao grižnju savjesti, što predstavljam tolike svjetske kršćanske bendove, a tako malo sam ostavio mjesta kršćanskoj domaćoj rock i punk sceni. Točno je da je ta scena prilično mršava, ali i ono što ima ostalo je jako po strani.
Zato mi je njegov dolazak u Hamburg, prekjučer (u subotu) bio izvrstan razlog da grešku popravim i da im dam punu minutažu emisije kršćanskog rocka – „Oni rokaju za Gospodina“.
Riječ je o mladom glazbeniku koji se odziva na ime Tomislav Mihac Kovačic, i njegovom nekadašnjem punk bandu „Božje ovčice“, kao i njegovom trenutnom etno projektu nazvanom „Ogenj“.
O svemu tome, i još mnogo više priča sam Tomislav u mikrofon, u mojoj redovničkoj sobi u Hamburgu.
