Ne dam da me se ne tiče, tiče me se itekako! I to što se događa u Izraelu, u Siriji, u Sjevernoj Africi, u Pakistanu, i ovdje u Hamburgu, u Kölnu… Tiče me se. Posvuda po svijetu gdje se vrši nasilje nad ljudima, to bi se trebalo ticat’ i svakoga od nas. Sve za to, jer je ulog naša zajednička ljudskost. Molitva za prestanak rata u Siriji, još jučer molitva za prestanak rata u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, molitva za žrtve Vukovara – danas 27 godina kasnije – znači li to išta?!
Gledam slike, i još jednom u glavi vrtim film unatrag, i razmišljam: “Kakvo je zlo čovjek čovjeku kadar učinit’?! I ne mogu ništa drugo reć’ nego: dosta!”
Neki dan sam pogled’o još jedan od onih filmova, koji su pljuska u lice engleskoj imperijalnoj nasrtljivosti. „Outlaw King“ (Odmetnički kralj“), film sličan onom kakav je bio i „Brave Heart“ – o borbi Škotske za neovisnost.
Kad se obruč neljudski stezao oko Lašvanske doline, kad su gorjeli Brajkovići k’o svjetla Washingtona (kako je to rek’o Bariša Matković dan nakon pada Brajkovića u TV dnevniku), tad su engleske postrojbe UNPROFOR-a tamo odigrale skroz ne-ljudsku ulogu.
Naša Mama, iskrena i neiskvarena žena, čitav život provela ispod one tamo, naše kape nebeske; nije do tad vidjela puno svijeta, jednostavno, nije imala potrebe, a nije je ni interesiralo. Imala je ona svoju kućicu, imala svoju kravu i svoj vrt i svoj stočić na koji bi sjela pred večer, kad bi obavila sve one kućne poslove, i molila krunicu. Onda ’93., dođe Alija, i uze joj sve to. Mami se tad srušio svijet. Sjećam se, dok je bila u izbjeglištvu u Novom Travniku, Mamine su riječi bile: “A pomo’ će nama ti Englezi; oni su kršćani k’o i mi!”
E, moja Mama! Na te Mamine riječi ja se danas samo tužno nasmijem, i svaki put osjetim onaj gorak okus u ustima.
Nije naša Mama znala ono što znamo mi mnogi i što nas je realnost života naučila – da Englezi k’o narod, oni sebe vide kao nad-rasu. To je jednostavno taj njihov imperijalni koncept. Ne bih rekao da je to nekakav nacionalizam, nije; nego je to jednostavno imperijalizam, koji je duboko ukorijenjen u svijest Engleza, o njihovoj rasnoj superiornosti.
I još je jedan narod, kako oni sebe zovu – „narod nebeski“ – igrao na kartu superiornosti.
Iskopah negdje stravične podatke, od prije 27 godina:
– da je sedam milijuna projektila bačeno na taj grad;
– da je poginulo 2.500 vojnika i 1.000 civila; od toga 86-ero djece, 54-ero mlađe od 10 godina;
– da je 85-ero djece ostalo bez jednog ili oba roditelja;
– da je 7.000 osoba završilo u logorima po Srbiji.
Obilježavajući jučer „Dan sjećanja“ na žrtve Vukovara, i pišući ove završne riječi za 219. emisiju kršćanskog rocka na HKR-u, shvatio sam koliko je zapravo teško o Vukovaru reći nešto novo, nešto prigodno – i pri tom ne bit’ patetičan.
Naravno, o Vukovaru se uvijek govori vrlo emocionalno. Ali, ako hoćemo bit’ iskreni prema sebi samima, i ako se pitamo: što smo u godinama od mirne reintagracije učinili da Vukovar kao grad procvate? Odgovor će biti više nego porazan. Koliko god sve ovo zvučalo kao floskula, na taj „Dan sjećanja“ na žrtve Vukovara, makar taj dan bi vukovarska kolona trebala bit’ kolona molitve i hrvatskog duhovnog jedinstva.
Vidljivo je, koliko smo mi Hrvati u sebi kao narod razdijeljeni. O, kako to ne bismo trebali bit’, posebno toga dana – pred žrtvama koje su pale, da bi taj isti narod postojao i da bi Hrvatska bila cijela. Žrtve Vukovara jesu žrtve na križu našeg Hrvatskog naroda, žrtve koje su ponijele najveći dio muke i stradanja u obrani i oslobođenju cijele Hrvatske. Žrtve su to nedužne, slične žrtvi Izaijinog „Sluge patnika“.
Noćas ćemo slušat priču domaćeg kršćanskog rock glazbenika. Njegova priča i dalje traje, nije dakle ispričana do kraja. Zato će nam je on sâm pričat’ od početka. Poslušajte ga; taj čovjek ima što za reći. Njegovo ime je Marin Katava; dolazi iz Rijeke, a njegov kršćanski bend „EffaTha“ priča je za sebe.
A Ti, sve što trebaš učiniti, jest – klikni ispod ili nas potraži na youtube kanalu