U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«
[Iv 8, 1-11]
Sjećam se, kad smo bili djeca, na televiziji je – na onom jednom-jedinom programu igrala znanstveno-fantastična serija: „Svemir 1999.“ – Mislili smo da je to toliko daleko, i da mi tu godinu nikad nećemo doživjeti.
Danas, kad govorim o toj godini, kažem: bilo je to, sada već davne 1999. godine. – Naizgled, ista godina kao i sve ostale, ali za mene ipak drukčija.
Bila je to šesta prognanička godina za moje Brajkovljane – i druga otkako su se počeli vraćat’ svojim kućama.
Ondašnji župnik, fra Ivo Kramar, pozvao je te godine Jadranka i mene da dođemo za naš župni patron, za Petrov – po mogućnosti dan prije, da u crkvi odsviramo jedan koncert; a onda sutradan – ja da predvodim misno slavlje i propovijedam, a Jadranko neka predvodi pjevanje.
One naše standardne ‘pučke pjesme’ neka se pjevaju: „Zdravo Tilo“ i „Ponizno se Teb’ klanjamo…“
Cijelim putom od Zagreba smo ih uvježbavali, prisjećali se teksta, dodavali nove strofe – onako po sjećanju.
„Zdravo Tilo, Isusovo, na oltaru posvećeno,
O Isuse, budi faljen, po sve vike, vikov’. Amen.“
– Pjevali smo onako, kako smo kao djeca od Mame bili naučili; a sve dok nismo krenuli u školu, gdje su nas srpsko-hrvatskom jeziku podučavali Crnogorci i Srbi, mi djeca smo govorili onako kako se u našim kućama pričalo: ikavicom.
Ona druga pjesma bila je malo teža. Napjev je bio isti kao i „Zdravo Tilo…“, samo su riječi druge:
„Ponizno se Teb’ klanjamo, lice zemlji prigibamo,
O Nebeski živi Kruše, slatka ‘rano naše duše.“
Ispod groblja „Bogduša“ zaustavljam auto; molimo se za sve naše drage pokojne koji tu počivaju: Marinko, Mande, Slavko, naši djedovi i bake, pok. Drago, pa Ilija Dragin i Perica… – za sve njih molimo jedan Očenaš, ZdravoMariju i Pokoj vječni.
– A onda koli’ko sam pogledom mog’o obuhvatit, gledam naše Bobaševe kuće, Za-Križ, pa našu crkvu i sve oko nje – moje rodno selo Brajkoviće.
Pogled dižem prema Stinama, odakle na nas gledaju unakažene ruševine Šarinčića i Jozukića kućâ.
Nakon toliko godinâ izbivanja, sve mi izgleda k’o fotografija – dobro uslikana, na kojoj gledam zaustavljen svijet – moj svijet, svijet moga dječaštva, moje mladosti, svijet mnogih iz našeg zavičaja.
I što se više primičemo crkvi, čuje se puno glasova. Gledam ljude, između kojih prolazim; izgledaju mi nekako pognuti, tužni, izgubljeni. – A kako i neće, šesta je godina izbjeglištva, šesta godina, otkako ne žive na svome pragu.
S mnogima se ispred crkve pozdravljam, a onda sam Jadranka nakratko ostavio samog i maknuo se da samo malo iza ujakove kuće bacim pogled na donji dio Brajkovića; odatle se sve vidi k’o na dlanu.
Gledam selo Potok, njive i livade na Cvitnoj vodi, vidim Gra’ovčiće, rodno selo naše Mame – „Svetu zemlju“, kako ju je ona zvala. Očima plovim od Nikolića, Čuturića, Barbića, Babića; gledam nove kuće na Barama, na Ovnaku. – Naši „’Rvaćanski“ tragovi svuda su ostali. I sjećanja na to bole, bole jako.
Ulazim u župnu kuću, u blagovaonici puno svećenika; raspoloženje svečarsko.
Pripremamo se za svetu misu. Gledam preda se, i govorim samome sebi: „Ne daj da ti išta pokvari ovo petrovsko veselje! Kako god da ti je sada, ne zaboravi: u svojim si Brajkovićima!“
I dok oblačim misnicu na sebe, dogovaram sa župnikom one zadnje detalje, prije izlaska na oltar…
… Kad bez kucanja, k’o racija – na vrata ulazi neka ženska osoba u pratnji dužnosnika UN-a, vidim mu na prsima poredane ‘čvarke’. Mrko lice ne odgovara ovom našem tamo-bosanskom podneblju. Pokušavam ga smjestit’, ispod čijeg bi neba mog’o bit’…
Pozivam Te da i u nadolazećoj noći odvojiš sat/sat i pol, i ostaneš
zajedno s HKR-om i emisijom kršćanskog rocka („Oni rokaju za Gospodina“).
Obećavam da Ti to vrijeme neće biti izgubljeno. A ako čuješ da emisija malo više odiše Bosnom, nemoj zamjerit'; odotuda
sam i sâm i duša mi bez Bosne ne može. A kao temu emisije uzeo sam
„sicanje“ Hrvatica-katolkinja – a „sicanje“
je tema vezana uz Bosnu, i uz ovo vrijeme, kad se pripremamo na proslavu
svetkovine sv. Josipa.
A Ti, kako bi poslušao ovu emisiju, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
