U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:
„Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“(Mt 5, 1-12a)
Slab sam s cigaretama i kad me netko pita, kažem za sebe da spadam u krug ne-pušača; iako volim zapalit’ ali samo s pojedinim osobama, i to onako iz zafrkancije – da im ostane manje u kutiji, i da što prije moraju kupit’ novu.
Sjećam se da sam jednom zapalio i javno, onako pred svima – i to ni manje, ni više nego na oltaru, na početku propovijedi, za vrijeme svete mise.
Ta priča ide ovako:
Popularna su tad bila ona nekakva pakiranja „West“-cigareta. Kažem ja jednoj tamo-našoj Novo-Travničanki koja je u to vrijeme stanovala negdje u Utrinama u Zagrebu – i redovito bi dolazila na misu u 9.00 sati. Misa k’o misa, ah Bože moj, samo što sam se ja i tada k’o mlad svećenik trudio da Riječ Božju aktualiziram, da je učinim još razumljivijom i djeci – ali i odraslima kojih je tada dolazio popriličan broj. Bile su godine ratne i po-ratne.
Zovnem ja nju telefonom, i kažem joj: aloha, aj’ mi bona kupi kutiju „West“-a! – Bila je subota večer, ja taman počeo pripremat propovijed; i baš mi tad bila nadošla ideja za sutrašnju propovijed, a nemam gdje kupit’ cigarete, nit’ mi se izlazi da kupujem tamo po benzinskoj, pa da me vjernici vide gdje kasno navečer kupujem još i to!
I dok smo razgovarali na telefon, ‘ko da sam je vidio, kako me blijedo gleda i pita me: čekaj, a šta će tebi West?! – Pa ti ne pušiš?!
– Što ti je žemsko! – Pola sata mi je trebalo, dok sam ja nju uvjerio, da kupi to što sam joj rek’o – i baš joj eto neću reć’, za-što?!
Aj neise, obeća ona da će kupit’, al’ po belaju – sutra ujutro, nedjelja, ona prispala – i poleti, kol’ko je više mogla, i jedva stigla na početak mise.
Uzela taxi iz Novog Zagreba, samo da stigne; i govori joj taksist: ženo Božja, pa ti ideš na misu iz Novog Zagreba – na Koloniju, a u Novom Zagrebu imaš crkava kol’ko oćeš!
Daj šuti, ne pitaj, nego vozi, da stignem! – kaže ona njemu; i ti bi iš’o, kad bi jednom čuo Tošu, kako priča i što priča!
I došla ona, naravno, u zadnji tren, utrčala u sakristiju k’o furija, i samo mi gurne kutiju cigara u ruke – i ostalo je još tol’ko vremena da ja s ministrantima iziđem na oltar.
Počinje sveta misa, na red došla čitanja, Evanđelje (baš onaj ulomak Evanđelja po Mateju od jučerašnje 4. nedjelje).
Pročitam ja riječ Božju, i ljudi već po navici, odgovaraju na kraju: Slava Tebi Kriste… – I sjedaju, gdje tko ima sjest’; ostali ostaju stajat’ – i čekaju da počne propovijed, a ja nikako da počnem.
I onda vidiš, ljudi počnu dizat glave, znatiželjno pogledat prema oltaru, prema propovjedaonici, pa onda jedni u druge… – i ništa im više nije jasno.
A ja umjesto da počnem govorit’ izvadim iz džepa neraspakiranu kutiju „West“-cigareta; uspijem na jedvite jade razvalit onaj celofan, jer baš tad – kad se zainati, pa neće da se podere ili neće da pukne nikako… – A ja ne da sam ne-stručan, nego i gore od toga; mislim na otvaranje paketa, onda darova, pa čak i kutija s cigaretama… – ne da ne znam otvorit’ nego sve razvalim tako, da nakon mene više se jednostavno ta kutija ili kuverta ne mogu ni za što iskoristit’. Jednostavno, sve razvalim da bude groooznooo.
Znam, znam, ne služi mi na čast, al’ takec je.
Dakle, otvorim ja nekako tu kutiju cigareta, i izvadim nekako onu prvu cigaretu; kresnem upaljač, a on po belaju odvrnut na ono najjače; ja kad plamen liznu, skoro k’o na plameno-bacaču…
– I aj’, konačno pripalim tu cigaretu, a da si pri tom nisam sprljio ni obrve, ni kosu… – povučem prvi dim, a uopće ne znam, kako treba udahnut’ i povuć’ taj dim da uđe kroz grlo ili kroz nos, nego ga zadržim u ustima… – a suze samo što mi ne frcaju iz očiju. E, bilo mi došlo da se zakašljem, onako luđački, da iskašljem pluća; al’ kako ću kašljat tu pred svima, ne mogu od sramote!
I nekako otpuhnem taj prvi dim, bez da sam se imalo nakašlj’o; držim cigaru u desnoj ruci, onako frajerski između dva prsta, kako sam to u Visokom u srednjoj školi vidio kod Joze Gogića i drugih koji su pušili po skrivečki na tavanu; primaknem se onda mikrofonu – i kažem onako ležerno, glumeći nezainteresiranost, s pogledom prema svima – a zapravo nikoga nisam vidio, osim bezbroj znatiželjnih glava koje su me gledale polu-otvorenih usta… – i kažem samo: Test the West!
Potegnem onda još jedan dim, okrenem se i s dva-tri pokreta rukom, ugasim cigaretu u svijećnjaku od svijeće na oltaru…
Pazi sad ovo:
Ništa mi moji dragi župljani u svemu tomu nisu zamjerili, ni to što sam zapalio cigaretu za vrijeme mise, ni što sam na taj način zlo-upotrijebio propovjedaonicu… – ali ono gašenje cigarete u svijećnjaku od svijeće na oltaru – e to su mi najviše zamjerili, to mi nisu nikad oprostili.
I danas, 30 godina kasnije, kad neke od njih susretnem, odmah mi reknu: paaateeer, a sjećate se, kako ste ono bili zapalili cigaretu na oltaru, pa kad ste telefonirali, i pili colu…
Ma kažem Ti, to s gašenjem cigarete, to mi sve do danas neki nisu oprostili!
– Test the West! – Fakat-Plakat!
Susret s „Kraljevstvom slave“ imat ćemo u ovoj noći. Taj kršćanski hard rock bend sam pozvao u 367. emisiju kršćanskog rocka – Reign Of Glory. Preslušavat ćemo njihov album prvijenac: „All Will Bow“ / Svi će se pokloniti!
A Ti, sve što trebaš učiniti kako bi preslušao emisiju – klikni na ovaj link
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
