U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“
Upitaše ga: „Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?“ A on reče: „Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.“
Tada im kaza: „Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.
No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.
Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.
Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.“
Što je činila nacija prekjučer, u subotnju večer?
– Svi oni koji nisu mogli dobit’ kartu na Rujevici, da iz nekog reda s tribinâ gledaju zadnju utakmicu, kojom se Hrvatska plasirala na Euro… – svi su (osim mene) na raznim su mjestima bili prikovani uz TV prijemnike, s nestrpljenjem grizući nokte, dok su čekali da sudac konačno odsvira kraj.
Čak i naša Predsjednica Kolinda, i ona je obukla one čizme „Zenge“, kakve su nosili branitelji Vukovara, dok su branili svoj grad, branili Hrvatsku.
A što je činio Split u tu istu subotnju večer?
– Gledam sve one napirlitane koke, namazane tol’ko da ti se život zgadi; sređene, dotjerane, pričaju o nekakvoj magiji, i o svemu što će se uskoro vidjet’ na koncertu njihove sugrađanke, splitske dive – Seve Nacionale.
Prekjučer, subota večer, u 23.17., ja već u debelom snu, kad prijatelj Saša iz Zagreba, šalje mi poruku preko Whats Appa, i kaže: „zanimljivo, da je u Slobodnoj Dalmaciji prva vijest – da je mladi Srbin bio gost na Severininom koncertu; a tek onda, da se Hrvatska plasirala na Euro…“
– Tol’ko o Splitu, tol’ko o Slobodnoj…
I dok opet tonem u san, onako poluotvorenih usta, osjećam kako mi se pljuvačka slijeva niz lice na jastuk. Sjećanja mi se vraćaju na Bregu, obučenog u svećeničku odoru – kad je bezobrazno izigravao svećenika, pred kojim će se Seve-mladenka vjenčat’. – A ta mladenka, k’o prava nevjesta, obukla nekakvu šatro-vjenčanicu, stavila grozno napadnu krunicu oko vrata – a ne zna izmolit’ ni Zdravo Mariju.
I sad se Brega onako šeretski smije na sve to, dok je sluša, kako jadnica zapinje, kako naklapa po Zdravo Mariji k’o kakav prvopričesnik kojeg su mama i tata natjerali na vjeronauk, samo da „zbavi“ taj sakramenat.
Meni sve to ne djeluje nimalo šeretski, nego više onako demonski, sotonski.
Tu svoju ondašnju turneju bila naslovila ta negdašnja Splićanka – „Zdravo Marijo“, a ne zna izmolit’ ni pola Zdravo Marije. – Ova današnja je k’o nekakva „The Magic Tour“.
– Bože, koja blasfemija, koje igranje s našim katoličkim svetinjama!
Časni moji biskupi, hrvatski kardinali,
i vi šutite, kad ovakve spodobe nastupaju po talijanskim svetištima i katedralama, ‘mlateći pare’ od tamošnje uvažene crkvene elite, a koja im dopušta nastupe u sakralnim i nama kršćanima svetim prostorima, u kojima oni bez imalo srama prodaju svoje sotonske stihove! – I sve to „crvenkapice“ uopće ne kuže.
Umjesto da ih s gađenjem izbace van, u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi; jer ne bacaju se biseri pred svinje, i ne daju se svetinje psima…
Biskupi moji i kardinali, ako nešto ne znate, onda pitajte.
Ne znamo svi sve, ali meni kao običnom svećeniku-redovniku nije moguće doć’ do tih talijanskih veličinâ; a tamo im taj blasfemičar Brega prodaje rog za svijeću.
Ako oni nemaju svećenika koji bi upro prstom u tu sramotu, u tu „grozotu pustoši“, imamo mi… – Samo nikoga da upita, nitko da nazove.
Ta nismo valjda tol’ko naivni, da očekujemo, da će vuk sâm razotkrit’ svoju vučju ćud, dok pokazuje svoje janjeće krzno…
I neće mi valjda ta negdašnja splitska flundra pozirat’ s krunicom oko vrata, na turneji blasfemičnog naziva „Zdravo Marijo…“ – a ja da šutim!
Sjećam se, 92. il’ 93., bio se zatek’o kod prijatelja u Beču. – I ispraća on mene s glavnog kolodvora, na vlak ću prema Zagrebu. Kolodvor zjapi poluprazan. Kad čujem nekog, kako na čistoj ekavici glasno viče: ima li neko da će za Jugu, mi krećemo kombijem…
I ja gledam i slušam, a znam da tamo kamo idem – tamo Hrvatska gori, gori već i Bosna i Hercegovina… – Ali, koja ga sad Juga snašla? – mislim u sebi; pa zar još ima Juge?!
I ja onako djetinje naivno, primaknem se tom čovjeku, i kažem mu: „pa nema više Juge!“ – bez da sam mislio išta uvrjedljivo.
I odjednom osjetim kako me onaj moj prijatelj panično vuče za rukav, i gura me u stranu, govoreći mi tiho: ma šuuuti, čovječe! Znaš, kol’ko ih ima ovdje?!
Ja se zaustavim, i onako polu-histerično i glasno kažem: šuti ovdje, šuti tamo, šuti jučer, šuti danas… – Pa kad i gdje ću smjet’ nešto kazat’?!
Ovih nekol’ko misli, i cijela emisija kršćanskog rocka – u ovoj noćašnjoj, bolom odzvanjajućoj noći, nek’ bude moje glasno govorenje, moje upiranje prstom u sve nedaće i otvorene rane, u sve naše hrvatske zapaljene zastave i naše razrušene kuće; nek’ ova noćašnja emisija – 239. po redu – bude glas vapijućega u Nebo, za sve naše mučenike, za sve ubijene i nestale – kojih se posebno u ovoj emisiji želim sjetit’ – noćas, 28 godina iza…
Lijepo napisa moj prijatelj iz Frankfurta, Adolf Polegubić, inače vrstan pjesnik, u svojoj „Pjesmi za Vukovar“:
dok polagano hodam ulicama ovoga grada
pazim da ne ozlijedim travku i mrava
jer ovo je mjesto sveto
dok u mislima prebirem krv i suze mučenikâ, on mi postaje bliži
volim Te, grade na Dunavu,
i Tvoje osakaćene ulice
u sjeni vodotornja
volim Te
u Tvojim mrtvima na Ovčari
u pjesmi ratnikâ
koji su Te branili
volim Te
u liku golubice s Vučedola
u slobodi
i pjesmi mladosti
Od 7. do 14. listopada, mi hrvatski vjernici iz Hamburga, imali smo naše šest-dnevno hodočašće po Hrvatskim Marijanskim svetištima – od Aljmaša do Trsata.
Za 14 dana, točno na 1. adventsku nedjelju, Hrvatska katolička misija Hamburg ove će godine proslavit’ „Zlatni jubilej“ svog postojanja – 50 godina života i rada Misije.
– Kome drugom prvo treba reć’ hvala, ako li ne dragom Bogu i Majci Božjoj.
I mi, na tom našem hodočašću, prvo smo posjetili mjesto našeg najvećeg stradanja u Domovinskom ratu, posjetili smo Vukovar.
Baš smo se te večeri zatekli u Vukovaru, na blagdan Kraljice sv. krunice, kad je u franjevačkoj crkvi svetih Filipa i Jakova, pomoćni biskup đakovačko-osječki, mons. Ivan Ćurić slavio svetu misu za sve ubijene i nestale Vukovarce.
Nakon mise svi smo krenuli u dvorište franjevačkog samostana, gdje su se na nekih 20-ak koraka smjestile duge staklene ploče – i na njima imena onih koji su dali svoje živote za Vukovar. – Branitelji i civili, muškarci, žene i djeca, katolici, pravoslavci, muslimani… – Svi na jednom mjestu.
Nakon evo 28 godina, kol’ko je proteklo od najtežih danâ u povijesti ovoga grada, 2717 ljudi vratilo se u Vukovar, s imenom i prezimenom. I ta njihova imena stoje kao trajni spomen na vrijeme i na događaje za koje ne želimo da se više ikad ponove.
A Ti, sve što trebaš učiniti je klikni na ovaj link ispod
