II. sjećanja
Kad kažu… ljubav, sjeti se ona
očiju crnih i dodirâ
vrisnula bi, nek se čuje
do Pra’ulja, kroz svemir sav
Kad kažu… ljubav, sama krene
suza niz obraz njen
vrate se riječi i tople noći
kad je rekao, kako će doć’
U ponoć, na Božić, kad zazvone zvona
s Gučogorske crkve, kroz čitav kraj
doći će tada i uzet’ za ruku
nek’ znaju svi – da jedno smo mi
Kad kažu… ljubav, sjeti se ona
očiju crnih i dodirâ
vrate se dani i tople noći
sad samo žive… – yeah…
…sjećanja
Evo ti pišem pismo…
Kad dođe Božić,
okiti bor šarenim bombonama
uzmi šaku mrva – ako i’ budeš imala
pa na’rani ‘tice pod našim prozorom
da bar one zapivaju u ove dane teške
jer dobro znam
da podnosite muku Velikog Petka
onda opaši ‘šenicu lipom trobojnicom
upali sviće i pomoli se za sve naše
pa proslavi Sveto Porođenje Isusovo
i makar u mislima budi sa svojom dicom
svakud razasutom
I opet, velim,
k’o dobro dite
uzmi šaku mrva pa na’rani ‘tice
pod našim prozorom…
i viruj… – jednom ćemo se vratit’
[Pješčara, zima stegla prid Božić ’93., dok misli plove iznad rovova prema rodnoj kući na dnu našeg sela Brajkovića. – Pjesma je ne-dovršena.]
Božić uvik nekako prerano dođe
kuća je puna mirisni’ kolača
i šuštanja zamotanih darova
Božić uvik prerano dođe
nekad i prije pa’ulja
i prije povratka u rodni dom
Božić uvik prerano dođe
za sve koji su se uzdali
da će za Božić bit’ slobodni
i kod svoji’ kuća…
01. II. sjećanja
02. II. sjećanja [instrumental]
03. II. sjećanja [uživo u Brajkovićima ’99.]
30 godina kasnije još jednom pretipkavam ove nedovršene pjesme koje još čuvam na zgužvanim i presavijenim papirićima; zgužvane su i presavijene stajale u Jadinom džepu – njegove ratne komandosice, mrzle se zajedno s njim u blatnjavom rovu na Pješčari, odakle se samo sjetnim pogledom moglo otić’ u Brajkoviće i u sva sela župe Brajkovske i Gučogorske.
Kad kažu Brajkovići, Čukle, kad kažu Šušanj, Ovnak, Gra’ovčići, kad kažu Miletići, Križančevo selo, Buhine kuće, kad kažu Guča Gora, Postinje i Bikoši… – imena svih ovih mjesta podsjećaju me još i danas na lica hrvatskih ratnikâ koji su ginuli braneći svoj dom.
Oni sada spavaju vječnim snom, na Pra’uljama, na Gradcu, na Bogduši i Ovnaku…
U ovo pred-Božićno vrijeme, 30 godina kasnije, „Glasnici nade“ na svom Božićnom singlu – II. sjećanja pjevaju za njih i za sve dokle se može čut’ zvonjava zvonâ s Gučogorske crkve, kad radosno i svečano zazvone u Božićnoj noći – a zvon im odzvanja Lašvanskom dolinom; čuje se sve do Bučića i Rankovića, gdje se i danas igra ono naše kolo „Đuture“, iz kojega je korišten motiv za ovu pjesmu.
