Viđenje Izaije, sina Amosova, o Judeji i Jeruzalemu: Dogodit će se na kraju danâ: Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: „Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon izaći, iz Jeruzalema riječ Gospodnja.“ On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima i oni će mačeve prekovat u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju.
Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!
U početku bijaše Riječ – i Riječ reče da će jednom svi grobovi ovoga svijeta ostati prazni. Čovjek je samo prah koji se u prah vraća.
– Za nas kršćane ove su riječi tek prvi dio istine. Drugi dio kaže: „Samo smo putnici što putuju sivilom svijeta u beskraj“. – Dakle, nakon ovozemnog puta, naše putovanje se nastavlja, ili zapravo tek počinje.
Gandalf je to lijepo rekao, kada u trilogiji „Gospodara prstenova“ jednome od Hobitâ govori: „Smrt je samo jedna od stazâ na putu kojim svi mi prolazimo. Sivi kišni zastor ovoga svijeta podiže se, i sve se pretvori u srebrno staklo. – A onda… – ugledaš bijele obale i vječne bregove… – I tamo daleko vidiš zelenu zemlju nad kojom vječno Sunce sja“.
Više nema među živima onih koji su meni govorili: „Sine moj“.
U mjesecu lipnju 2002. ‘ispratio’ sam Mamu na vječni počinak; u studenom 2005. i Tata ‘ode’ putom s kojeg se vrati samo Jedan, koji za sebe reče: „Ja sam put, istina i život“.
– Što je zapravo život? – Koji mu je smisao? – pitam se, dok razmišljam o teškom životnom putu mojih roditeljâ.
Osjećam, k’o da je u meni ostalo nešto skriveno. Što je to? Kako da to nazovem? Kojim riječima da opišem? – Je li to nekakav šok, ili nešto što ne znam imenovati?
Hamburg je već odavno okićen božićnim ukrasima. Počelo je to još prije dva mjeseca. Samo, nema više anđelâ, nema Božićnih jaslicâ, nema ništa što bi na bilo koji način ukazivali na ono naše kršćansko, Božićno.
– Prolazim sad u prošli „crni petak“ kraj jednog parka, a tamo veliki natpis: „Winterfest Blankenese“! – Odavno je to tako, da nema više ni „sretni praznici!“ – I to je valjda kršćanski obojeno, kad nekom kažeš: sretni praznici! – pa se i to mora zamijenit’ nečim još bezličnijim, nekakvim „Winterfest-om“!
– Čovječe, kamo mi to idemo?!
U zemlji gdje je kršćanstvo cvjetalo, u zemlji koja je već od 5. stoljeća disala kršćanski, danas više ne smiješ javno pokazat’ da slaviš Božić; ne smiješ javno reć’, ni napisat’: „Sretan Božić!“ – jer mogao bi, ne daj Bože, time koga uvrijedit’; mogao bi se netko zato osjetit’ ne-slobodnim i povrijeđenim u svome dostojanstvu.
Prođem u habitu od naše Misije, do auta koje sam parkirao na ulici – gdje stignem; idem do crkve na misu, il’ idem bolesniku u bolnicu – ljudi me gledaju k’o da sam s Marsa pao.
I samo čekam da mi priđe koji od onih „garavih“, ili onih zamotanih, pa da mi reknu: kako ja to? Šta sam ja to obuk’o, bijelo, ko Ku-Klux-Klan? Ja njega time vrijeđam u njegovom dostojanstvu?!
– Samo čekam…
S ‘daljinskim’ u ruci, iz topla sobe, rješavam sve probleme ovosvjetske i ine, rješavam ih tako bezbolno, efikasno, brzo. – Samo prebacim na drugi, treći, pedeset-osmi kanal; briga me za Winterfest, briga me za ‘gare’ i za zamotane, briga me za izbjeglice i za rat… – ma briga me za sve.
Želim samo u miru dočekat 2020., pa kakva god bude!
– Pitam se: a kako?!
Kako, kad slušam te neke zloguke proroke, kako već nariču nad propašću, da će voda uskoro prekrivat’ zemlju, da će potresi drmat’ i Hrvatskom, da će čitav svijet bit’ zamotan u „garavinjo“, da će Mandžo prijeć’ u Manchester, ili ipak neće…
I onda se zatečem, kako hodam po sobi k’o profesor Baltazar, i čujem sebe kako naglas razmišljam: a zašto nigdje ne piše ništa o tome, što mene tišti?!
– Zašto se uvijek sve dogodi suprotno od onoga, kako bi’ ja htio?!
– Zašto se riječi nikad ne sklope u rečenicu, kakvu bi’ ja želio čut’?!
I sve što trebaš učinit’, klikni na ovaj link –
… ostalo pusti meni i Matiji Antoliću, koji je – ima nekol’ko godina – s prijateljima snimio izvrstan CD s Adventskim pjesmama.
Ajmo to zajedno preslušat’.
