U ono vrijeme reče Isus Nikodemu: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.
Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.“
(Iv 3, 16-18)
Više se ne sjećam, kad je točno bilo? – valjda sam još k’o dijete izgubio osjećaj za miris. Dok smo skakali i igrali se, udario sam glavom il’ nosom u nešto – i ‘ko je vidio da se sad i zbog toga ide liječniku; zaraslo je tako kako je zaraslo.
Zato nisam nikad u životu mog’o pravo osjetit’ te neke profinjenije mirise cvijeća, parfema – a ni ono drugo, kad bi u prostoriji nešto zaudaralo. Drugi bi već stavljali maske, kad bi’ ja rek’o: je l’ se ovo ovde nešto čuje?!
Nekad pomislim, da je to u jednu ruku i dobro, jer zašto bi’ mor’o sve mirisat’?!
A onda, kad bi sjeo za stol, sâm pogled na jelo probudio bi u meni taj davno izgubljeni osjećaj, posebno onda kad bi stavio zalogaj u usta, i kad bi nepce osjetilo slast i ljepotu hrane.
– Vratilo bi me to obitelji i onoj našoj sofri oko koje smo svi zajedno sjedili i jeli žlicom iz iste posude; ili kasnije tanjurima na stolu i bešteku – u našoj maloj kućici.
I što sam stariji, što je više učinjenog posla iza mene, osjetim se da sam i osamljeniji. – A onda, kad sjednem u našoj samostanskoj blagovaonici za stol – i kad okusim jelo, osjetim se opet da sam siguran i voljen. Jer, nečije ruke su tu hranu pripremale s ljubavlju i trudom, ruke kojima sam ja važan i koje me vole, k’o što i ja volim njih.
Ove su mi riječi ostale nekako prve razbacane po papiru, kad mi je novinar g. Darko Pavičić, između više pitanjâ za intervju u današnjem „Večernjem listu“ [04.06.2023., str. 43-43] postavio i ono jedno: kakvo je bilo moje djetinjstvo i mladost u usporedbi sa sadašnjim generacijama? – na što sam odgovorio:
kad se kaže djetinjstvo, ja prvo pomislim na našu malu kućicu u kojoj sam rođen i gdje sam odrastao; pomislim na onaj osjećaj sigurnosti u tom malom gnijezdu, koje je bilo naše obiteljsko – i prepuno ljubavi.
Zato bih rekao da za mene djetinjstvo ima prije svega miris i boju, ima sliku i osjećaje koje ne bih mijenjao s ničijim drugim na svijetu.
Djetinjstvo koje sam proživio s ostalom braćom i sestrama bilo je za mene harmonija, s prelijepim zalascima sunca, čuvanjem krava, kupljenjem sijena onda kad najviše ugrije – i drugim radovima na njivi. Zatim, igranje lopte s drugom djecom na raskrsnici kod Ivinicine štale, jer nikakvo igralište nismo imali – a nitko nam nije ni dao da se igramo na nečijoj livadi; svi k’o da su bili nekako gladni, i itekako su pazili da ne bi ne daj Bože izgubili sepet sijena, jer kako će onda prehranit’ krave preko zime.
– I sve to s pogledom na Vlašić, tu najvišu planinu mog djetinjstva, iza koje i od koje za mene nije bilo ništa dalje. Sav moj svijet bio je tamo, s onu našu stranu Vlašića.
Danas, kad djeci i mladima pričam, kako je naša jedina i najveća radost bila odapinjanje strijela na Za-Križu – i čija će strijela dalje dobacit’, oni me gledaju nekako čudno, jer ne znaju što bi s tim?!
I kad im pokušavam objasnit’ da je moje djetinjstvo, moj zavičaj – to je ona Mamina pjesma koju bi ona pjevušila dok je radila po kući, a mi djeca bi je s radošću slušali.
Il’ ono drugo: kad sam bio dijete, Tata je im’o onaj mali tranzistor, tol’ko običan da običniji ne može bit’, ali jedini u selu. – Danas se tranzistor kupi bud-za-što; il’ ne treba ga ni kupovat’, kad ionako sve imaš na mobitelu.
Svake nedjelje popodne, pola sela bi se skupilo kod naše kuće, na Amiđinoj Ravni, gdje smo onda zajedno slušali prijenos nogometnih utakmicâ. – Čekala su se samo dva rezultata: kako su odigrali Dinamo i Željo. – Za Dinamo smo navijali, a Želju smo voljeli; posebno onu generaciju iz ’72., koja je osvojila prvenstvo:
Bukal, Osim, Sprečo, Katalinski…
Danas, kad su igrališta prazna, i kad mreže na golovima trunu bez udaranja lopte; kad trava na livadama propada već godinama ne-pokošena, i kad su današnjoj djeci puna usta pričâ o gigabitima, grafičkim karticama, novim mobitelima… – kako da ja nekom pričam o djetinjstvu od kojeg ja još osjetim miris – i vidim ga i prepoznajem u najljepšim slikama.
Posebno noću u kasni sat, onda kad sam sâm u svojoj sobi, sjećanja me navuku na ovakve priče. – I onda mi iz jednog od kutova moje sobe djetinjstvo i zavičaj zamirišu na Mamin čaj od metvice, iz one stare đezve s poklopcem, u kojem ga je ona kuhala na našem šporetu.
Sjećam se, bio je doš’o stari ujak fra Mato u našu kuću; sjeo bio s Tatom – i njih dvojica sad nešto k’o ljudikaju, a o čemu će drugom, nego o „vodi“ koju je trebalo dovest, više ni ja ne znam odakle…
– Mi djeca smo se toga bili tol’ko naslušali, da smo odmah znali – da je to šuplja priča i da ništa neće bit’ od toga.
I sjede tako njih dvojica – ujak fra Mato i Tata, a Mama ih upita – što će im spremit’ da nešto popiju? – Fra Mato rekne tad Mami, dobro se sjećam: de mi napravite čaj od metvice, ali molim vas – bez limuna!
Mi gledamo Mamu, kako uzima staru đezvu iz kredenca, sagnula bila glavu prema šporetu; onda pogledamo jedni u druge – i samo dadnemo znak očima: bez limuna! … i počnemo se smijat’, bez glasa.
– Koji te limun snaš’o, kad nikad u kući nismo ni vidjeli limuna, osim kad bi Mare došla, pa bi s pijace u Travniku donijela kilu-dvije, da se ima u kući.
Uvijek, kad se toga sjetim, zavičaj i djetinjstvo mi ne prestaju mirisat’ po čaju od metvice – bez limuna, onako kako ga je Mama pripremala u staroj đezvi s poklopcem, na našem šporetu.
A onda, kad sam odrast’o, u ruksak sam potrp’o svoje snove. Ponio ih sa sobom iz svoje Rvaćanske zavičajnosti, iz Brajkovića. – Tako sam putovao, i tako evo putujem od ’78., kad sam se otisn’o od kuće u široki svijet, ne zaboravljajući svoj obiteljski, a ni svoj kršćanski svjetonazor.
Rat 90.-ih do dna je opustio naš Rvaćanski zavičaj, uprlj’o krvavom bojom slike iz moga djetinjstva, mog zavičaja.
Smrt, bolje reći nasilna smrt nevinih i nemoćnih ima funkciju simbola mosta, koji čovjeka – Rvaćanina / Rvaćanku iz Brajkovića podno Gorčevice i Ušica, stotinama metara visokog, kilometrima širokog, vodi putom vjere.
„Smrt je samo prijelaz praga vrata koji dijeli ljudski i božanski svijet“ – tako je govorio stari ujak fra Mato, kad nas je na vjeronauku priprem’o za Prvu Pričest i Krizmu.
Od tog prljanja slikâ moga djetinjstva i zavičaja, i to onim najkrvavijim bojama, navršava se evo ovaj tjedan 30 godina.
Sad u subotu, 8. lipnja, bit će punih 30 godina, otkako je palo moje selo Brajkovići; cijelu našu župu sa svim selima okupirali su vojnici zla.
Noć prije tog 8. lipnja, sanjao sam tako snažno, da mi je krv potekla iz nosa. – Ujutro, kad sam se probudio, jastuk mi je bio sav crven i mokar, prljav od krvi.
Amiđa je ubijen te noći, i daiđa Šimun iz Gra’ovčića; i još puno starijih ljudi, svi ubijeni na pragu rođene kuće.
Amiđa Stipan znao nam je k’o djeci pričat’, da za ljetnih noći kad zavlada mir, kad zvono s brajkovske crkve utihne – i kad završi glas zajedničke večernje molitve po kućama, da se tad može čut’, kako ribe pjevaju na dnu Brajkovskog potoka.
Te noći od utorka, 8. lipnja ’93., kad je Amiđa mučen i ubijen, ribe te noći nisu pjevale na dnu Brajkovskog potoka.
Od tada, od te za mene krvave godine – ’93., ja kao svećenik svake godine odvojim prvu nedjelju u mjesecu lipnju – i u svetoj misi, zajedno s okupljenim vjernicima, zapalim svijeću i pomolim se za sve ubijene i nestale iz moje župe Brajkovići, Guča Gora – i iz cijele Lašvanske doline.
I evo već 15 godina, koliko vodim emisiju kršćanskog rocka na radiju (od toga je 11 sezona na HKR-u), obično zadnju il’ predzadnju – onu koja je najbliža datumu 8. lipnja, nju tematski posvetim pogibiji i stradanju cijele naše župe Brajkovići, kad su vojnici zla iz Armije BiH, zajedno s muđe’edinima, opustošili naša hrvatska sela, pobili velik broj nedužnih ljudi – i išarali našu kućícu najpogrdnijim natpisima: „Budalo, ovo ovdeje su međehedini!“ – „Ne postoji ovdje nikakavi Rvacka!“
– I ono što najviše boli u svemu tomu jest to, da do danas nitko ni za što nije odgovar’o!
Kroz svako ovo moje godišnje javljanje ja osjetim malu satisfakciju; osjetim da je dragi Bog meni dao tu spoznaju da shvatim – da sam ja odgovoran; ja trebam odgovarat’ za njih – za sve ubijene i nestale. Ja sam njihov glas koji viče u pustinji ovog vremena, jer oni koji su bez suđenja ubijeni i koji su odvedeni i broje se kao „nestali“ – oni svoga glasa više nemaju.
Sve su to moja kršćanska braća i sestre, lica s imenom i prezimenom, s adresom kuće u kojoj su živjeli – i do koje sam ja znao put. – S mnogima od njih ja sam zajedno iš’o na vjeronauk, ministrir’o na misi, igr’o lopte na Raskrsnici, čuv’o krave, sjedio u istoj školskoj klupi…
Kad samo pomislim, da je život samo jedan, onda se ne bojim onih kojima bi ova istina smetala i koji bi najradije htjeli da se o ovome šuti! – P. anto će ovu istinu govorit’ dok je živ!
Zato odvrnite svoj radio u ovoj noći od ponedjeljka, u predzadnjoj – 385. emisiji kršćanskog rocka – a i idućeg (12.06.2023.) kada ide zadnja emisija kršćanskog rocka.
Ovo javljanje mailom je za obje emisije, jer sam već noćas na putu u Hrvatsku, što službeno, što privatno.
Trudit ću se da i Tebe s obje emisije (385. i 386.) u iduća dva ponedjeljka – pjesmom i riječju vratim onim lijepim slikama djetinjstva i zavičaja, slikama čistim – ali i onim uprljanim.
Već osjećam kako mi u nosnice nadolazi taj miris, miris čaja od metvice, onako kako ga je Mama – bez limuna znala sku’at u onoj staroj đezvi s poklopcem, na našem šporetu.
U kalendaru u svom mobitelu, kad upišeš događanje za neki datum, na kraju će Ti se postavit’ pitanje: kako često hoćeš da se taj događaj ponavlja: svaki dan, tjedno, mjesečno il’ godišnje?
„Godišnjice“ su dani koji se – kako to sâma riječ kaže – svake godine ponavljaju. Ponavljaju se ti dani u našim životima i malo češće: i mjesečno, i tjedno, i nema dana da ne pomislimo na to.
– Ali svake godine u ovo vrijeme, uz godišnjicu pada Brajkovića, na 12. lipnja pada i godišnjica smrti naše Mame; prije 21 godinu je otišla od nas – i još je izabrala da to bude na moj rođendan!
Čega je sve ost’o željan? – u jednoj svojoj pjesmi pjesnik to kaže ovako: pa ne baš mnogo tog, bršljanja s jednog zida visokog i Bube Erdeljan…
Ja to ne mogu tako pjesnički lijepo i u tako malo riječi izreć’; al’ osto sam željan i ja … – naše kuće u Brajkovićima, i zagrljaja Maminog, kad je baš na moj rođendan otišla putom bez kraja.
Ost’o sam željan još i blizine nekih dragih ljudi, i napolitanki iz Božine zadruge.
Zato će te noći (12.06.2023) od 22.30 – na „Starom mjestu“ jest će se napolitanke, pit će se cola. – Moj je rođendan, pa valjda i ja imam pravo ponudit’ ono što ja
volim!
„Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?“ [Mt 20, 15]
Bogu zahvaljujem za godine života, i za Tebe, što sam na Tvoju mail adresu mogao sve ove ponedjeljke slati neke svoje misli – a Ti si pristajao na to, nisi se bunio.
Istrpi me još ova dva iduća (5.06.2023. i 12.06.2023.) – od 22.30, pa do pred ponoć, naravno, ako budeš budan!
A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link ispod
… a u ponedjeljak (12.06.2023.) – ako stigneš, dođi na „Staro mjesto“, od 22.30 s. – Vidimo se tamo!
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
