U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu:
„Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.
A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.
Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek’ bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.“
Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.[Iv 3, 14-21]
Prolazeći pokraj jednog križa krajputaša, na njemu sam pročit’o ove riječi: „To sam učinio za tebe! – A što ti činiš za mene?!“
Udarile su me te riječi poput malja. Prvo su mi zazvučale k’o jedno veliko razočaranje!
– Je li se to Bog razočar’o u nama?! – pitao sam se.
Ili je ogorčen, zato što mu se mi kao Njegovi učenici/učenice tako rijetko obraćamo, tako malo mu uzvraćamo na Njegovu silnu ljubav?!
Što je to, što bi Krist želio da mi učinimo?! – na to nam pitanje odgovara evanđelist Ivan, kad kaže: „Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge!“
Čašćenje Križa, koje ćemo – ako Bog da – ove godine imat’ u crkvi na Veliki petak, to čašćenje – ove godine ne ljubljenjem, nego samo poklonom – nije ni blizu dovoljno, ako se tome ne pridoda i čašćenje Krista u siromasima, patnicima, prognanicima…
Sv. Franjo Asiški je poljubio rane gubavcu; u tim ranama on je poljubio rane Kristove.
Za vrijeme svoga studija u Palenciji, u kojoj je bila zavladala glad, sv. otac Dominik je prodao svoju Bibliju i Augustinova djela, govoreći – da ne može „učiti iz mrtvih kožâ (pergamenâ), dok živi ljudi umiru od gladi“.
Noćas Ti u goste dovodim jednog dragog čovjeka, koji je odrastao uz ceste i raskrižja gdje su stajali uzdignuti križevi krajputaši – i glazbenika, koji i danas u svome životu korača tim istim putovima. Njegovo ime je Ivan Puljić, a dolazi iz kršne nam Hercegovine!
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
