Knjige

Do posljednjeg daha ‘nada’ mi daje radost nad životom. Zato želim biti njezin glasnik = “Glasnik nade“.

Rock glazba i sotonizam

„Teovizija“ 1998.

Sažetak

Uvijek sam zastupao ideju da je glazba od Boga i da ju je Bog stvorio čovjeku na veselje i radost; kako su „Kiss“ pjevali u svojoj pjesmi „God Gave Rock ‘n’ Roll To You“, a što su preuzeli i kršćanski rockeri iz metal benda „Bride“.

Nažalost u taj radosni blagoslov od Boga, sotona se počeo sve više uplitati, novačeći upravo preko rock glazbe vojsku svojih sljedbenika. Kako je vrijeme odmicalo, situacija je postajala sve gora. Pukao sam na to i rekao sotoni: e sad te je dosta! Borit ću se protiv tebe ne samo pjesmom, nego i pisanom riječju.

Crkvi je ovakva tematika ostala skroz po strani. Nije bila rijetkost da su čak neki svećenici počeli u mene upirati prstom govoreći: što tu praviš problem, gdje problema uopće nema.

Nažalost, sve do danas Crkva to nije prepoznala, da bi upravo rock glazba mogla postati i biti itekako mjesto dijaloga mladih i Crkve.

Knjiga je pisana jednostavnim stilom, za domaćice. Tako je urednik od mene tražio. Rasparčana je dosad u preko 5.000 primjeraka.

Sjećanja 21

„Dominikanska naklada Istina“ 2003.

Sažetak

8. lipnja godine 2003. navršilo se punih deset godina otkako je palo selo i cijela župa Brajkovići, u centralnoj Bosni.

Reći će netko: čemu uopće ovakve knjige? – Komu to danas više treba?! Preživjeli smo! Rat smo ostavili iza sebe, Bogu hvala! Zar ga se moramo još jednom prisjećati?

Razmišlja li se o tom vremenu na takav način, površno – o vremenu kad ljudski život nije vrijedio mnogo, onda su ova pitanja logična. No, ne smije se zaboraviti da je svaki zaborav čovjekove patnje – ujedno zaborav Boga i Njegove patnje za nas, u muci Velikoga Petka.

Grijeh je od sebe odgurnuti i zaboraviti sve ono, što smo kao narod i sami do jučer kroz patnju proživljavali. Grijeh je zaboraviti sva ona lica, s imenom i prezimenom, adresom i kućom u kojoj su živjeli, a koji su od sebe dali ono najbolje što su imali – svoje živote.

„Sjećanja 21“, knjiga kojoj to nije bio cilj, a koja je završila u Haagu kao jedan od dokumenata, jer dokumentira stvarnost rata na području župe Brajkovići (općina Travnik).

Anto je ovdje bio samo sakupljač tekstova, svega što se događalo; i kako je ubijen Amidža, kako Mama u bijegu iz kuće nije stigla uzeti ni maramicu, ni krunicu. U vremenu rata jednostavno sve postaje dokument, jer ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo.

Dokument do dokumenta, svjedočenje do svjedočenja o međuljudskim odnosima Hrvata i Bošnjaka, potresne stranice o ratu u Srednjoj Bosni. Svjedočenja o danima prisilne smrti Hrvata katolikâ u svom ishodištu, u zavičajnosti travničkog i zeničkog kraja u vrijeme rata ’90.-ih. Vrijeme je to goleme mržnje prema Hrvatima katolicima, Rvaćanima, kada je svatko bio upućen na samog sebe, na vlastite izbore, na svoje male odluke.

Za kraj: prljava voda je otekla, sad može krenuti čista. Vrijeme razlomljeno ratom stvara uspomene. Stranice „Sjećanja 21“ poziv su da se te uspomene nikad ne zaborave.

Knjiga „Sjećanja 21“ doživjela je i svoje digitalno re-izdanje, godine 2018., kad je bila 25. godišnjica stradanja župe Brajkovići.

Sjećanja 22

„Dominikanska naklada Istina“ 2005.

Sažetak

Još i prije korona-virusa otkazivan je veliki broj koncerata i rock-festivala, a koji su bili zakazani diljem Europe; otkazivan zbog nekakvog ludila – kravljeg, pa onda zbog svinjske i ptičje gripe. – Čovječe, gdje smo to stigli i kamo idemo? – pitao sam se još onda. Neće nam, valjda, bolesne krave i oboljele ptice osim ručka upropastiti i crveno obilježene blagdanske dane u kalendaru?!

„Sjećanja 22“ zamišljena su kao pomoć, posebno čovjeku-vjerniku, da sve ovakve i slične probleme ne rješava s daljinskim u ruci, prebacujući na drugi, treći, pedesetosmi kanal, nego da svoja osjetila i svoj pogled upravi Bogu i ljudima s kojima živi – posebno u vrijeme Adventa i Božića kad je ozračje posvuda blagdansko.

Jer svi smo mi svakodnevno, svatko na svoj način, u potrazi za trenutkom, za situacijom, za osobom – kad ćemo konačno moći reći: „Inače, ne trebam ništa više!“

Listajući stranice „Sjećanja 22“ neka i Tebi Gospodin pomogne da se, u vremenu koje je pred Tobom, Tvoj pogled još više približi ovoj točki.

Dakle, o radosti iščekivanja i o vremenu božićnom, o tome Ti pričam na ovim stranicama.

Sjećanja I.

„Dominikanska naklada Istina“ 2007.

Sažetak

Ove stranice su godinama čekale da budu otisnute u obliku knjige.

Mali je broj onih koji su ovlažili prst pljuvačkom svoga jezika i „Sjećanja“ listali u onom prijašnjem, rekao bih, „amaterskom/fotokopirnom“ obliku.

Stranice prvih brojeva „Sjećanja“ počeo sam ispisivati u vrijeme mojih studentskih dana u Walberbergu, u Njemačkoj, godine ’87./’88. – Nakon što bi’ ih kasno noću fotokopirao na samostanskom stroju, zaključao bih vrata svoje sobe i do ranih jutarnjih sati sam ih prevrtao i slagao u novi broj.

Tako su nastajali prvi brojevi „Sjećanja“, koje sam onda slao onima za koje sam znao da će ih imati rado i čitati ih, jer sebe će prepoznati makar u nečemu od napisanoga.

No, uvijek s novim brojem „Sjećanja“ počeo se širiti i krug čitatelja. Tijekom godinâ neki od njih su mi sve glasnije počeli predlagati da na bilo koji način ponovno izdam i ono što sam pisao u tim prvim brojevima. – Odgađao sam taj trenutak, govoreći – kako nije vrijedno truda, i kako se ne želim vraćati na početke, jer nemam vremena za to.

A sada, evo, na stranicama „Sjećanja I.“ nalazi se dio probranoga iz prvih trinaest brojeva „Sjećanja“. – Dakako, dodana su i neka razmišljanja, koja su nastajala kasnije. Sve sam to pomiješao i složio na stranicama koje slijede.

Jedno Te molim: čitaj ove stranice na poseban, da ne kažem drukčiji način od onoga uobičajenoga. Čitaj ih – ne onako kako se čita „žuti tisak“; čitaj ih svim srcem, jer stranice „Sjećanja“ ne znaju ni za kakvu polovičnost.

A sad me uzmi za ruku, i povest ću Te od stranice do stranice. Toliko je toga što Ti želim ispričati.

Sjećanja II.

„Dominikanska naklada Istina“ 2012.

Sažetak

Što god da nam godišnjice donesu, kad zakorače u naše živote – slavlje il’ suze, upravo su godišnjice razlog da se nečega sjetimo više i da pomislimo na to.

Deseta godišnjica Mamine smrti, čijim povodom je objavljena knjiga „Sjećanja II.“, za nas – njezinu djecu, to nije bio samo razlog da se Mame sjetimo tek malo više, jer preko godine kao nemamo vremena, ne stignemo. – Ne! Svaka godišnjica Mamine smrti za nas je poticaj da promislimo, kako nam je iz godine u godinu teško živjeti bez nje, bez naše Mame.

Ono najljepše, što smo mi kao djeca ponijeli sa sobom iz roditeljskog doma, i čega nam je srce i danas puno – jest ljubav prema Mami. I ove riječi, ove ispisane stranice, nisu nikakvo podizanje spomenika Mami; sâm njezin život jest najljepši i jedini spomenik nama, njezinoj djeci – spomenik u koji se želimo ugledati.

Mama, neka ti je pokoj vječni; počivaj u ljubavi Božjoj!

Svima nam nedostaješ, do neba!

Moji prvi radovi

Tako je sve započelo, a traje još i danas…

Scroll to Top