U ono vrijeme:
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist.
Zato im Ivan svima reče: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“
Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“
[Lk 3, 15-16.21-22]
Dvije su svjetiljke koje ću spomenuti u noćašnjoj 221. emisiji kršćanskog rocka, dvije svjetiljke koje poput svijećâ svijetle na raskrižjima naših života: p. Zvonko Knežević i vlč. Nenad Mirko Novaković.
Uz njih dvojicu, vjerujem, još je toliko svijećâ koje svijetle u životima naših obitelji, naših župnih i redovničkih zajednicâ, svijetle na putovima kojima korača naš hrvatski narod. – Rado ih se sjetim svakog ponedjeljka, kad ide emisija kršćanskog rocka na HKR-u.
– Vjerujem da bi i Ti imao dodat’ još tko zna koliko njih, koji su Tebi sve na svijetu – a koji poput svijeće sjaje na putu Tvoga života.
Zato reci: Bogu hvala na svakoj takvoj svijeći, i na njezinom sjaju u mome životu! Jer mi ljudi, mi smo svojim životom – svjetlo jedni drugima; sjajimo poput upaljene svijeće na životnim putovima.
Volim promatrat’ lica ljudi. – Lice čovjekovo mi kaže: ‘Ne ubij!’– I na licu se zapravo očitava, kakva je čovjekova nutrina.
Nekad onako, bez razloga, sjednem sâm negdje u kut kakvog kafića – i kradom promatram lica ljudi.
Al’ moram priznat’, da nikad nisam tol’ko uživ’o u promatranju ljudskih licâ, k’o onda kad sam kao mladi svećenik tek bio došao u Zagreb, i kad sam prolazio tamo Hondlovom ulicom, kraj Fotokemike, u Zagrebu.
– Ako si stariji, sigurno se sjećaš – tamo su se nekad izrađivale fotografije!
Znao sam usporit’ korak, koji put čak i zastat’ – k’o fol vežem cipele, a krajičkom oka bi’ promatr’o ljude, kako izlaze iz dućana i kako zastajkuju, a osmijeh im se raširi od uha do uha, dok gledaju u fotografije koje su upravo pridigli.
Nije me ni najmanje zanimalo to što su gledali, to je njihova privatnost. Ali, da Ti je bilo vidjet’ ta svjetlom ozarena lica – muškaraca i ženâ; izgubila bi ta lica na tren onu svagdanju krutu ozbiljnost, i ta bi svjetlost na njihovim licima trajala još idućih par koraka… – i onda bi nestala, izgubila bi se, ugasila.
Il’ danas, kad više nije u modi izrađivanje fotografijâ, kad od „Fotokemike“ nije ostalo ništa, što čini 80% Zagrepčana i Hamburžana kad ulaze u tramvaj, u U-Bahn, autobus…?!
– A što drugo, nego vade mobitel iz džepa, il’ iz torbe – i počinju prstima prelazit preko njega, čitajući-gledajući najnovije pristigle informacije: bilo da su to SMS-poruke, ili slike preko Vibera, Whats Up-a…
Tramvaj, U-Bahn, autobus, stolica u kafiću, u parku… – sve su to mjesta koja se najprije koriste za to da se poruke pročitaju il’ napišu, da se fotografije pregledaju, il’ pošalju dalje… – I cijelo to vrijeme, osmijesi ne silaze s lica, nego traju i traju…
– I onda polako primijetiš, kako se bliži stanica za izlazak, tako i njihova lica počnu poprimat’ onu svoju svagdanju zategnutost, ozbiljnost namještenu u grimasu.
Osmijeh od malo prije, pitam se: gdje je nestao odjednom?! – K’o da i to pospreme, sakriju ga u džep od kaputa, il’ u torbu – zajedno s mobitelom. I onda ga skrivaju ljubomorno, k’o najveće blago – do druge prilike.
zakoračili smo u vrijeme kroz godinu. Svakodnevica je i opet pokucala na naša vrata.
Ne daj da Ti bude previše siva, nego se trudi tu svoju svakodnevicu obojat najljepšim bojama, kako bi Ti svaki dan u ovoj Novoj 2019. bio pun osmijeha i radosti.
Možda Ti nisam još ni čestitao Novu godinu!
Koliko god da sam zakasnio u tome, nipošto se ne želim pridružit svim onim već standardnim i opće-prihvaćenim čestitanjima. – Jer, kako bih Ti mogao uopće reć’: „sretna Ti Nova…“, kad ni sâm ne vjerujem baš previše u sreću.
Zato ću Ti poželjet Božji blagoslov i mir u srcu. – I neka ljubav i svjetlo Božića budu uz Tebe cijelu ovu godinu koju smo započeli!
I da ne kažeš da sam općenit u tim svojim željama, evo već sutra ujutro (dok budeš čitao ovaj mail) Ti želim dan s naizgled običnim, a opet toliko čudesnim stvarima:
– želim Ti svježu šalicu kave nakon buđenja,
– želim Ti zeleno na semaforu, na Tvome putu do posla,
– želim Ti najbrži red u dućanu,
– i na kraju Ti želim dobru pjesmu na radiju, i to ovako dobru – kakve ćeš ih slušati u noćašnjoj 221. emisiji kršćanskog rocka na HKR-u.
Evo za početak poslušaj makar jednu pjesmu:
… sve pusti meni, i kršćanskim momcima iz benda „Hearts On Fire“. Vjerujem da ćemo i oni – i ja uspjet opravdat Tvoja očekivanja!
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
