Prije nekol’ko godina, u Njemačkoj je provedena anketa na temu: koja se rečenica te godine najčešće koristila u svagdanjim ljudskim razgovorima?!
Porazan je bio rezultat, zapravo slika međuljudskih odnosa: „Mensch, lass mich in Ruhe, ich hab’ keine Zeit!“ – „Čovječe, pusti me na miru! Nemam vremena!“
Tol’ko smo puta dosad čuli, ili smo i sami izgovorili te riječi: „Nemam vremena!“
Te riječi: „nemam vremena“, zapravo su slika sve više osamljujućeg ljudskog iskustva današnjice. U tjeskobnoj brizi za vrijeme, ono nam se pričinja k’o jedna beskonačna nit s kojom se mi ponašamo tako, k’o da s njom raspolažemo.
Čovjek čak i udaljenost u prostoru sve rjeđe mjeri kilometrima, a sve češće vremenom: „Od Ravnica do zagrebačkog glavnog Trga imam 15-ak minuta tramvajem; od Brajkovića do Zenice imam nekih pola sata autobusom, od Hamburga do Zagreba imam avionom sat i pol“.
Svaki čovjek misli da raspolaže s vremenom, i svatko si od tog vremena kao može i želi nešto načinit’. Puno toga u našem ljudskom životu ovisi baš o vremenu, i zapravo bi se moglo reć’ da je cjelokupni smisao čovjekova života ovisan o vremenu.
Na početku ovog trećeg tisućljeća, svjedoci smo – koliko bi jako suvremeni čovjek želio prekinut’ tijek vremena i odmah proglasit’ nekakvu svoju vječnost, u kojoj bi onda dokinuo i prošlost – i budućnost, a sadašnjost bi pretvorio u apsolutno vrijeme nekakve svoje vladavine.
Suvremeni čovjek shvaća da mu se čitav život sastoji u tome – koliko vremena ima; a da ne-imati vremena, to zapravo znači – biti mrtav!
Nažalost, u ovom našem ljudskom životu sve je izloženo protoku, zapravo rasipanju vremena. U tom smislu, ovo vrijeme danas, ovo sada u nama izaziva strah, jer itekako nam je stalo da iz tog protoka vremena mi za sebe izvučemo nekakvu prednost, a tu prednost mi imenujemo, zovemo je: novac, moć, užitak…
Čovjek svoje vrijeme, dakako, mora isplanirat’, mora ga iz-organizirat’, oblikovat’ ga. Organizacija moga, tvoga, našega vremena ima, dakako, i različita lica.
Ipak, činjenica je da čovjek sebe, u ophođenju s vremenom, sve više prepoznaje kao roba toga vremena.
Zato je za mnoge ljude današnjice, vrijeme postalo ništa drugo nego – prazan prostor; prostor koji treba ispunit’ i od njega nešto načinit’.
Ne bi li ti pomogao u organizaciji Tvoga noćašnjeg vremena, da ti nadolazeću noć skratim makar za jedan sat – kol’ko traje emisija kršćanskog rocka na HKR-u – u goste sam pozvao pravu vojsku, tj. kršćanske momke koji se odzivaju na ime „Gideon’s Army“.
U zadnjem smo ponedjeljku mjeseca siječnja; na HKR-u ide 222.-a emisija kršćanskog rocka „Oni rokaju za Gospodina“.
Upali svoj radio, il’ poslušaj preko linka, direktno na web stranici HKR-a:
Sve što trebaš učinit’, jest kliknut’ na ovaj link ispod
