Između rata i tišine

Pater Anto Bobaš, voditelj HKM Hamburg

Ponedjeljak, 8. lipnja

Od onog nesretnog rata, tako je to evo punih 27 godina. Svake godine, otkako završava Gospin mjesec – svibanj, i počne prvi tjedan lipnja, meni se u želucu nešto stisne, i sve me sapinje u koraku i ne da mi da normalno dišem, da se uspravim. Pognem tad glavu i k’o da sebe pripremam da još jednom podnesem udarce, da pretrpim sve te napadaje i boli koje mi sa sobom donese mjesec lipanj: i godišnjicu Mamine smrti (dan uoči sv. Ante); a i ono drugo, zbog čega mi rana uvijek iznova prokrvari baš u ove dane.
Danas je 27 godina otkako je palo moje selo Brajkovići, cijela naša župa u ruke vojnika zla. Mladi ljudi, mrki k’o vuci, s mržnjom i tuđi po podrijetlu i jeziku, kojima je rat kao običaj. Susrećem ih danas na ulicama, ovdje na sjeveru Njemačke, dok grubo i s mržnjom okreću pogled od križa na mojim prsima i kad me vide tako – prelaze na drugu stranu ulice.
A noć prije tog 8. lipnja, sanjao sam tako snažno da mi je krv potekla iz nosa. – Kad sam se probudio, jastuk mi je bio sav krvav, k’o one noći (8. lipnja ‘93.).
Amidža je ubijen te noći, i daidža Šimun iz Gra’ovčića; i još puno starijih ljudi, na pragu rođene kuće. Amidža Stipan znao nam je pričat’, da za ljetnih noći kad zavlada mir, kad zvono s brajkovske crkve utihne – i kad završi glas zajedničke večernje molitve po kućama, da se tad može čuti kako ribe pjevaju na dnu Brajkovskog potoka. Te noći kad je Amidža mučen i ubijen ribe nisu pjevale na dnu Brajkovskog potoka.

Utorak, 9. lipnja

Ni dok je umirao, Amidža nije mrzio. Ljubio je, k’o što ljubi oštricu noža koja mu se zabada duboko do kostiju. A kad netko umire bez mržnje, onda se to ne zove umiranje – nego rađanje. Amidža Stipan ukopan je u dvorištu, na Ravni, odma’ ispred svoje kuće u Brajkovićima. Improvizirani grob iskop’o mu je zatočenik Marijan Šuman iz Brajkovića. Tek u sredini između rata i tišine Amidža je prenesen u groblje na Pra’uljama / Nova Bila. Narednik se nevin još uvijek odmara, k’o na sajmu gdje se u šatoru leti i pada i leti klizeći. Razmišlja o sumnjivom. Ne krije lice. Sjedi kao državi na čelu. Predsjedničku ruku diže, i govori: „Momci, jeste l’ spremni?! – Povest ću vas opet sâm! Ja znam što govorim. Sâm sudi i sam je svoj kapetan. Obuk’o se bio k’o kad će k Misi. Jado mu je dovikn’o odozgor ispod kaničke: „Amidža, ‘ajmo! Nema više nikog!… ‘Ajmo, Amidža! Nemamo više ovde šta čekat’!“ „Ajte vi, dico! S Božjim blagoslovom! Meni je ovde ostajat’!“ – odgovorio je Amidža, mirno sjedeći na pragu rođene kuće. A onda, jedanput, dvaput, triput… „Bože!“ – uzdahnuo je. Tek slabašni krik mu se ote s usana i drhtave riječi: Bogu nek’ je fala i slava!“ I sve je prekrila magla.
Marijanu Šumanovom, dok je pokap’o Amidžu na Ravni, sipljivi Salkan je dobacio bahato sa strane: „Zatrpajder psa što dublje!“
Marijan je pognute glave tiho prošaporio, tiho da ne čuju domaći koji su nosili stvari iz naših rvacki kuća, ni ona bradata lica: „Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!“ Bio je to Amidžin sprovod! Vjerujem da je Njegovim odlaskom Nebo postalo ono ljepše mjesto, što i na mene čeka.

Srijeda, 10. lipnja

Brajkovljani više nemaju svoje šlagere. Nemaju ni športske turnire k’o što su mali prije rata gori na Ravnom Ovnaku. Nemaju Brajkovljani više ni svoje mjesto okupljanja prid Božinom zadrugom nasrid sela; ni svoje skromne župne proslave, k’o što je bila ona na Petrov, kad su se katolici od Zenice i Travnika, i čitave Lašvanske doline slijevali u Brajkoviće. Jedino što Brajkovljani još imaju – imaju sebe i one plastične vrećice i zavežljaje u rukama. Tako oni i danas putuju, od Knina do Varaždina, od Švicarske do Skandinavije, k’o što su putovali i moji roditelji, k’o što je putov’o i Bariša Matkovića, kad ga je zatekla kamera dan kasnije, kad je ojađen i nikakav rek’o one riječi koje su ostale za vječnost: „Gore Brajkovići k’o svjetla Washingtona!“ Od one krvave ‘93., ja svake godine odmah u prvom dijelu mjeseca lipnja odvojim prvu il’ najbližu nedjelju, kad se u svetoj misi – zajedno s vjernicima – sjetim svih poginulih, svih ubijenih iz moje župe Brajkovići, i iz cijele Lašvanske doline. Također i emisiju kršćanskog rocka, onu koja je najbliža 8. lipnja, tematski posvetim pogibiji i stradanju cijele naše župe Brajkovići, kad su vojnici zla iz Armije BiH, zajedno s mudžahedinima, opustošili naša hrvatska sela, pobili velik broj nedužnih ljudi i išarali našu kućícu najpogrdnijim natpisima. – I što boli najviše od svega, do danas za to nitko nije odgovarao! Ali mi je dragi Bog dao tu spoznaju da razumijem, da sam ja odgovoran, ja trebam odgovarati za njih – za sve ubijene i nestale. Ja sam njihov glas u pustinji, jer oni više glasa nemaju.

Četvrtak, 11. lipnja

Sjedimo tako moja Mama i ja, a iza nas naša kućíca. Odmah do ulaznih vrata crvenom bojom ispisana poruka: „Budalo, ovo ovdeje su međehedini!“ – „Ne postoji ovdje nikakavi Rvacka!“
Uz to što ne postoji stoji još nacrtan hrvatski grb, prekrižen s tri križne crte. Grb je nacrtan tako, k’o kad se nešto ne voli, pa dok se o tomu govori, sve hrska pod zubima. Stoljeće je 21. Rat je bio i u Brajkovićima, na adresi: Brajkovići 34 A, 72262 Han Bila, Bosna i Hercegovina. Nije bilo bitke, ni strojnog koraka. Zemlja nije drhtala od buke oružja, od zviždanja metaka. Ali je krv kapala i na Ravni. Naprava za lomljenje ruku i nogu, puštanje krvi iz kičmenog dijela vrata, umiranje strašno i bolno. I kramp je tupo probijao ljudsko tijelo. Susjedi su padali. Svježi grobovi su nicali. O Bože, poput Majke, u taj strašni čas, samo si nas Ti čuvao i sačuvati mogao! A mržnja je kriva tomu, k’o prevarena mladost, izrasta preda mnom. Je l’ to stvarnost, il’ sve je samo san prstiju s dvije ruke?! Ne pamtim zlo, uvredu ne pamtim, ni to što sam čuo i vidio. Ne brojim svoje rane iznova. Pohranio sam ih u sjećanje. Sad živim između rata i tišine. Nikomu nisam dostojan grijehe pripisivati. Preživio sam, Bogu hvala! Iz pakla sam iziš’o, Bogu slava! Nisam tamo ostavio ništa: ni boli, ni otisaka svoje obuće. Tek ponekad, moje oko nostalgično s teškim vjeđama zaluta tamo. U čudnom svjetlu, u starozavjetnom proročkom sjaju priviđa mi se, k’o izdaleka, sjećanje. To je sad vrijeme prošlo. Prljava voda je otekla, može krenuti čista. Rat polako izlazi van. Gost je na svom životnom putu.

Petak, 12. lipnja

Uvijek se ispod onog našeg tamo-bosanskog neba znalo: tko su „naši“, a tko „njihovi“. Kad smo igrali nogomet, uvijek smo se dijelili na dvije ekipe: mi protiv njih; i nitko u tome nije gledao ništa loše, ni neobično. I mi, i oni tako smo odgajani; svatko nek’ se drži svoga tora – i mirna vojska ide ispod Pojska. Od 1. razreda osnovne škole, mi smo išli na vjeronauk, u crkvu; oni nisu išli, nego su nas zbog toga ismijavali. Ali su se zato oni penjali po brežuljcima i uzvisinama, nosili veliko kamenje obojeno u bijelo, i velike komade drva – i slagali ih i od toga ispisivali velikim slovima ime „Tito“.
– Mi smo išli u crkvu, a oni su organizirali sjednice saveza socijalističke omladine. Bili smo selo, u onom dijelu Bosne koje je zadnje dobilo struju, asfalt. Nismo imali nikakav društveni dom, gdje bi se okupljali. U drugim selima se gradilo, a nama nije davano ništa. U osnovnu školu smo išli u susjedno, njihovo selo. Sve društvene prostorije, sve je bilo sagrađeno u sastavu škole. Ključeve tih prostorija nismo nikada vidjeli, a nit’ smo ikad mi došli na red da nešto organiziramo – osim kad bi nas oni zovnuli da nešto zasviramo, jer smo bolje svirali od njih. Al’ zato smo imali svu Božju meraju ispod onoga našeg najljepšeg brajkovskog neba. Sve je bilo naše, Bog dao: i Bare, i Ovnak, i Zagajnicu i Raskrsnicu… – posvuda nas je bilo s onim našim gumenim loptama. A onda kad je zapucalo, ‘90.-ih, odjednom su počela nestajat’ ona slova s livada i proplanaka. Sklanjali su ih oni koji su ih postavljali, i to noću, k’o da se sad odjednom svega srame.
Tog 12. lipnja vođena je jedna od presudnih bitaka za Lašvansku dolinu, i to na koti Hrašće – „Pješčari“. Na toj koti, koja je tijekom dana u više navrata padala u ruke bošnjačkih snaga, poginula su 22 bojovnika, a više desetaka ih je ranjeno.

Subota, 13. lipnja

Što je bilo danas, a da nije bilo jučer? – Što će biti sutra, a da nije bilo danas? – I što je uopće bilo, a da opet ne će biti? Ponekad, kad me teške misli pritisnu odasvud i kad me obuzme sjeta, učini mi se, k’o da je ovaj vidljivi svijet navučen preko naših očiju da nas odvoji od naših sjećanjâ i sakrije od nas pravu istinu. Pitam se, može li čovjek živjeti bez sjećanja? Ponekad kad se nađem sâm između četiri zida svoje sobe, osjetim kako me salijeću teške misli. I kad me pritisnu odasvud, te više ne znam kud bi’, ja se ufam i tražim pomoć od Gospodina. Njega molim da mi kaže, na koji način kontrolirati svoja sjećanja, kako ih izliječiti? Kako ozdraviti sjećanja na protekli tjedan, a posebno na lipanj te krvave ’93.? – Kako ozdraviti sjećanja na sva ta draga lica kojih više nema? Bože, pomozi mi da ozdravim svoja sjećanja?

Nedjelja, 14. lipnja

Toliko čudesnoga i lijepoga priredi nam život, i to svakoga dana. Evo, još jedan dan – još jedna nedjelja prolazi, ide svome kraju.
14. je lipnja, još 10 dana do svetog Ive, do polaska na hodočašće svetom Ivi u Podmilačje. – Uvijek smo to tako činili. Noć prije bi palili cvitnjake, il’ kako bi se to ljepše reklo: Ivanjske krijesove.

A prije toga, tjedan-dva, taman nekako u ovo vrijeme, pojavile bi se u sumrak „svitle baje“, za kojima smo mi djeca trčali sve dolje niz Selišće, prema Brajkovskom potoku, do Tornjaka. Jurili bi mi i dalje samo da su nas roditelji pustili i da nas nije bilo strah „Škomraka“; ne bi se zaustavili sve do „Kajne stine“.

Ta sitna krilata bića, te „svitle baje“, one su uljepšavale naše lipanjske noći i činile naše snove toliko lijepima, sve dok nas ne bi probudila Mama, zovući nas da ustanemo i idemo čuvat’ krave.

U našim dječjim snovima, nijedna nam se noć nije činila toliko tamnom, a da je ne bi mogle obasjat’ „svitle baje“.

A onda, kad sam odrastao, u ruksak sam potrpao svoje snove, ponio ih sa sobom iz svoje Rvaćanske zavičajnosti, iz Brajkovića. Tako sam putovao, i tako evo putujem od ’78., kad sam se otisnuo od kuće u široki svijet, ne zaboravljajući svoj obiteljski i kršćanski svjetonazor.

Rat 90.-ih do dna je opustio naš Rvaćanski zavičaj. Smrt, bolje reći nasilna smrt nevinih i nemoćnih ima funkciju simbola mosta, koji čovjeka – Rvaćanina / Rvaćanku iz Brajkovića podno Gorčevice i Ušica, stotinama metara visokog, kilometrima širokog, vodi putom vjere.

„Smrt je samo prijelaz praga vrata koji dijeli ljudski i božanski svijet“ – tako je govorio stari ujak fra Mato, kad nas je pripremao za Prvu Pričest i Krizmu.

Čovjek je vječiti putnik na ovome svijetu. Čim se rodi, on već nije kod kuće, pa mu je boravljenje u svijetu tek prolaz prema vječnosti. Taj boravak, koliki god on bio, zapravo je čovjekovo izbivanje iz iskona, izgnanstvo iz stanja bezgrješnosti i posvemašnje izvjesnosti u svijetu osobâ s imenom i adresom stanovanja.

Bol zbog rastanka najsnažniji je ljudski osjećaj, jer nas prati od našeg praiskona i temelj je svakog drugog osjećaja.

Čovjek se rađa u boli i u boli umire; pri tom i u jednom – i u drugom slučaju, čovjek osjeća bol zbog rastajanja. – Dok se rađa, boli ga odvajanje od majčine utrobe, od iskona, od nedužnosti; a kada umire, boli ga gubitak svijeta i svega vidljivoga.

A sve ono što je između rađanja i umiranja, dakle sve ono što čovjek zove svojim životom, samo je trud oko tog potiskivanja bezdana bez dna i sjećanja na vrijeme bez trajanja i prolaznosti i na mjesto bez odredišta.

Život je zapravo, onaj čovjekov bezuspješni pokušaj, da zaboravi svoju prapostojbinu, u kojoj nijedan put nema početak, ni kraj.

Život je san o cjelovitosti svijeta, o trajanju bez rastajanja, o ugodnosti tople postelje blaženstva. Život je sjećanje na pra-zavičaj, gdje Bog stanuje tu nadomak, i gdje „volim te“ znači: sada i zauvijek!

Rijetki su oni koji do kraja spoznaju tajnu života, smisao udomljenja u ovoj materijalnoj ljušturi koju mi zovemo tijelom. Uistinu su rijetki oni koji spoznaju sebe u svijetu i svijet u sebi, i koji se raduju kraju dana, jer jedva čekaju da ugledaju „svitle baje“ i da potrče za njima.