Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju.
On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike.
Govoraše im: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.“
No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.
I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: „Što ste putom raspravljali?“
A oni umukoše jer putom među sobom razgovarahu o tome tko je najveći.
On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“
I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima.
A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.“[Mk 9, 30-37]
U sjemeništu u Visokom, u ono naše vrijeme kao duhovno štivo posebno su se čitale knjige: „Sveci idu u pakao“ – knjiga posvećena svećenicima-radnicima i pokretu „Misijâ za Francusku“, te knjiga „Svetac i njegov demon“, o životu i djelu sv. Ivana Marije Vianneya.
Prošlo bilo od tada više od desetak godina, kad me je u mojoj sobi, u našem dominikanskom samostanu u Zagrebu posjetio jedan nekadašnji kolega – godinu/dvije stariji od mene – koji je bio zaređen za svećenika, ali je odustao od svog dotadašnjeg puta i oženio se.
Razgovarali smo o nečemu, kad mu na mojoj polici za oko zapne upravo ta knjiga, zelenkastih korica: „Sveci idu u pakao“.
I danas sa sjetom pomislim na riječi, koje je on tada izgovorio, dok je listao tu knjigu – riječi koje su išle ovako: „Bože, kad se sjetim vremenâ u kojima smo sanjali – da ćemo i mi jednom bit’ ti isti svećenici-radnici u svom narodu, da ćemo svojim idejama i radom okrenut’ svijet! – Gdje su se izgubili ti naši ideali?!“
vjerujem da nema nikoga, tko se makar u svojim mladenačkim danima nije zanosio nekim idealima, tko nije nešto sanjao? – U najmanju ruku da ćemo okrenut’ svijet, da će po nama doći nešto novo, nešto prepoznatljivo i hvale vrijedno.
Od jednog svoga prijatelja čuo sam rečenicu koja kaže, da je svatko od nas rođen, biti prvak svijeta u nečemu!
– U čemu? – e to moramo mi sâmi otkriti!
Ali, da smo mi ljudi ‘krhke posude’, i to svi od-reda – jesmo; svejedno smo „pozvani nešto činiti ili biti, na što nitko drugi nije pozvan“ (John Henry Newman).
Vjerujem da nema nikoga, tko se makar u svojim mladenačkim danima nije zanosio nekim idealima, tko nije nešto sanjao? - U najmanju ruku da ćemo okrenut' svijet, da će po nama doći nešto novo, nešto prepoznatljivo i hvale vrijedno. Od jednog svoga prijatelja čuo sam rečenicu koja kaže, da je svatko od nas rođen, biti prvak svijeta u nečemu! - U čemu? - e to moramo mi sâmi otkriti!
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
