Primao sam pisma u kojima su me vrijeđali, govorili su: kakav si ti svećenik, zar ne vidiš da takvom glazbom propagiraš sotonu?
Pročitajte ostatak u članku objavljenom u Večernjem listu od 04.06.2023. – NAKON SLIKA NA STRANICI NIŽE
09.06.2023. u 16:46
Katolički svećenik roker, dominikanac p. Anto Bobaš, upravo obilježava 60 godina života i 33 godine svećeništva, a u pozivnici na slavlje piše da će “biti pjesme, jest će se napolitanke i piti cola – sve ono čega su moje djetinje oči bile željne…”.
– Točno tako sam naveo u pismu, koje sam poslao mnogim prijateljima, zajedno s novim CD-om i USB-om koji smo snimili, a naslovili smo ga “Čuvari vjere i istine!” – kaže nam p. Anto, koji je voditelj Hrvatske katoličke župe u Hamburgu, dodajući kako su obje obljetnice povezane s njegovim “s oblačenjem u Krista”.
Prvi put se, kako veli, u Krista obukao dva dana nakon rođenja kada je kršten u župnoj crkvi u Brajkovićima, u Bosni i Hercegovini. Drugi put kad je odlučio iz bližega “slijediti učitelja Isusa”, tj. kad je nakon dolaska iz vojske, kao postulant završio prvu godinu teološkog studija na KBF-u u Zagrebu i nakon toga obukao bijeli habit dominikanskog Reda. Treće “oblačenje” bilo je 1990. kad je primio sveti red svećeništva u dominikanskoj župnoj crkvi Kraljice sv. krunice u Zagrebu.
– Ova tri oblačenja u Krista za mene su i više nego dovoljan razlog da Gospodinu kažem hvala za sve njegove blagoslove koji su me u mome životu stigli. Zato sam bio pozvao cijelu misijsku zajednicu da u subotu, 27. svibnja, u crkvi St. Bonifatius u Wilhelmsburgu, na misi u 16.00 sati kažemo Gospodinu hvala za sve! Na tom slavlju bilo je pjesme, jelo se napolitanke, pilo se colu, sve ono čega su moje djetinje oči bile željne dok sam to gledao na policama u ‘Božinoj zadrugi’ u Brajkovićima – priča o. Anto, koji i danas, kad više nije toga toliko željan, voli osjetiti slast napolitanke u ustima i popiti colu iz limenke.
– Zato sam komadić te moje slasti htio prenijeti i na sve drage ljude. Zato je svatko je od njih, uz novosnimljeni CD i USB, dobio i malo pakiranje napolitanki i još limenku cole. I dok su se sladili napolitankama i pili prvi srk, prvi gutljaj cole, mogli su slušati i uživati u novom zvuku “Glasnika nade” – govori p. Anto, a na naše pitanje vrte li ljudi glavom kada znaju da je svećenik i roker, tj. ide li to zajedno ili ne, kaže kako ni danas, nakon 33 godine, nije mnogo drukčije, premda se osjete određeni pomaci.
Foto: HRVATSKA KATOLIČKA MREŽA
– Duhovna je glazba 90-ih godina imala nekakve utabane staze, u koje se moj stariji brat Jadranko i ja nismo uklapali, a nismo to ni htjeli. Nama se takav način, i svirački i tekstualno, činio previše sladunjav. A opet, s druge strane, naš način razmišljanja i naša glazba mnogima je bila obična buka, nabijanje decibela. Zato nije bila rijetkost da su nas u samim počecima čak i neki novinari trpali u isti koš sa sotonistima – prisjeća se o. Anto dodajući kako su bili oduševljeni svojim prvim albumom upravo 1990., jer su vjerovali u ono što čine.
– Naravno da su nas boljele riječi čak i neke moje dominikanske braće, kad bismo ih zamolili da dođemo svirati kod njih, a oni bi odgovarali: “Moji mladi ne slušaju takvu glazbu!” ili “Kad odsvirate to svoje, de onda nešto i za zabavu!” Pokušavali smo svima takvima objasniti da mi ne dolazimo zbog zabave, nego želimo mlade ljude i preko glazbe odgajati, sijati u njih prave kršćanske vrijednosti – govori on. Bilo je to doba kad su naprosto vjerovali da će doći i to neko “njihovo vrijeme”, kad će na vidjelo izaći one istinske vrijednosti koje su kao pravi kršćanski rock-bend željeli rock-glazbom propovijedati.
– Danas, 33 godine kasnije, zbog ovakvog pristupa rock-glazbi i svemu što kao svećenik povezujem s rock-glazbom, ni danas nije rijetkost pročitati ili čuti komentare tipa: “Je l’ to onaj fratar što se i u korizmi dernja s rock’n’rollom po onom Katoličko-protestantskom radiju?!’ – veli o. Anto dodajući kako je od samih početaka dobivao pisma puna prigovora, u kojima su ga nazivali pogrdnim imenima, čak i vrijeđali.
– Postavljala su se pitanja: kakav sam ja to uopće svećenik ili zar ne vidim da takvom glazbom propagiram Sotonu?! – A onda, kad su shvatili da me neće tako lako preodgojiti ni srediti, slijedili su telefonski pozivi, opomene. Počeli su kontakti s provincijalom, tražili su od njega da me on stavi na red, jer da Crkva nije moja prćija! Posebno sam ovu vulgarnost zapamtio za cijeli život – kaže nam. Glazba je, inače, u njihovoj obitelji zauzimala posebno mjesto.
– Mama je znala često pjevušiti dok je radila po kući, a mi smo, slušajući je, ponavljali za njom i tako svladavali prve intonacije i bilježili prve melodije. Kad smo kupili prvi gramofon, onaj s kojeg se skinu zvučnici i stave se desno i lijevo da zvuk bude stereo, e tada je onaj čvršći zvuk s rock-albuma posve nadomjestio mamino pjevanje. Od tada se našom kućom čulo brujanje gitara i udaranje bubnjeva – prisjeća se o. Anto. Kad je stariji brat Mirko donio prvu gitaru u kuću, bilo je pravo veselje.
– Jadranko je odmah zgrabio gitaru za sebe, a ja sam mogao doći na red samo kad bi on otišao u školu. Nikakve note nismo znali niti smo ih imali gdje naučiti. Uho i sluh koje nam je Bog dao, to je bilo sve što smo imali. I još k tome, imali smo beskrajno dobru volju – kaže o. Anto dodajući kako se zahvaljujući starijoj braći u njihovoj kući oduvijek slušao “čvrsti glazbeni zvuk” te je odrastao uz Deep Purple, Nazareth, T-Rex, Sweet, Bijelo dugme i kasnije Divlje jagode… Nakon vojske dolazi u Zagreb, u dominikanski samostan, gdje upisuje studij teologije.
– Na ulici sam sreo dečke iz kvarta Enija, Thomasa, Robija, Ifu, Nenu… Prepoznao sam ih, nosili su albume metal-bendova u rukama i čuo da razgovaraju o rock-glazbi. Prišao sam im i na prvu smo se odmah razumjeli. Počeli smo izmjenjivati ploče ondašnjih heavy metal grupa, presnimavati ih na kasete. A onda, kad mi je u ruke došla metal-grupa Stryper, njihova druga ploča “Vojnici pod zapovijeđu”, oči su mi ostale širom otvorene. Prevrtao sam omot albuma, preslušavao ploču 58. put i nisam mogao vjerovati, jer to je bilo ono o čemu sam sanjao! – veli o. Anto, dodajući kako je nepunih godinu dana nakon toga uslijedio treći album istog benda “U pakao, đavle”, koji je bio pravi grom koji ga je oborio s nogu i drži ga sve do danas.
– Tada sam u glazbenom časopisu Metal Hammer našao nekoliko površnih informacija o pokretu unutar heavy metala koji se zvao white metal ili christian metal. Bilo je riječi o bendovima koji sviraju čvrsti zvuk, a svojim pjesmama propovijedaju poruku Isusa Krista, prenoseći je na takav način do ušiju mladih slušatelja. To je zapravo bio taj moj davni san, koji je konačno počinjao dobivati jasnije oblike – govori on. Otišavši u Njemačku na studij, imao je više prilike upoznati se s tom vrstom glazbe te ići na koncerte tih bendova.
– Bratu Jadranku sve sam češće govorio o tome, potičući ga da neke od svojih prvih pjesama koje je pisao pokuša tekstualno korigirati, dati im jednu ljepšu poruku koja će biti u skladu s našom kršćanskom vjerom – kaže nam. Po dolasku iz Njemačke, zaređen je za svećenika 1990. i počeo kao kapelan djelovati u zagrebačkoj župi Kraljice sv. krunice.
– Te godine okolo samostana počeli su se motati nekakvi čudni likovi, dugih kosa, obučeni u crno. Bili su to moji prijatelji, iz raznih hard’n’heavy bendova s kojima sam najprije izmjenjivao albume, a onda sam ih počeo imati i sve bliže crkvi i nedjeljnoj misi. Iste godine, Jadranko i ja odlučili smo pokrenuti projekt kršćanskog rocka (prvi u onim tamo našim stranama). Što će reći, isti zvuk kakvim smo se nekad zanosili, samo poruka pjesama bit će poruka Radosne vijesti našega učitelja iz Nazareta i, dakako, primjer našeg kršćanskog života – govori p. Anto, znajući već tada da će biti teško, ali su obojica čvrsto vjerovala u ideju koju su željeli progurati pa su se stoga odlučili nazvati Glasnicima nade.
Do danas su Glasnici nade snimili pet studijskih albuma, nekoliko singlova i kompilacija, dva live DVD-a. – Najnoviji EP “Čuvari vjere i istine” ugledao je svjetlo dana 27. svibnja, na 33. godišnjicu moga svećeničkog ređenja, a rađen je u povodu 800 godina dolaska bijele braće iz dominikanskog reda u hrvatske krajeve i isto toliko godina od smrti utemeljitelja našega reda sv. oca Dominika – veli p. Anto.
– Što je s onim pričama da u nekim vrstama rocka ima nešto i sotonskoga? – pitamo ga, a on odgovara kako je baš nedavno dobio mail slušateljice emisije kršćanskoga rocka, koja je i sama nekada slušala blasfemičnu glazbu, koja ponižava Boga, Isusa Krista, Djevicu Mariju i Crkvu, a danas se diljem Hrvatske i Europe održavaju pravi sotonistički koncerti na kojima se, kako je napisala, okreće križ naopako, trga i pali Biblija, izruguje Bogorodičina i Isusova slika, priziva i časti Sotona.
– Tako je napisala u svom mailu ta zabrinuta osoba, koja vidi itekako veliku opasnost u širenju takve vrste glazbe, preko koje Sotona zauzima sve više mjesta u životima mnogih mladih ljudi. O istoj temi i ja sam pisao u svojoj knjizi “Rock-glazba i sotonizam”, koja je dosad objavljena u pet izdanja. Od kraja 70-ih godina prošlog stoljeća pa naovamo, s pojavom novog vala britanskog metala i stvaranja black metala, rock-bendovi Black Sabbath, Venom, Slayer… svojim načinom sviranja i pjevanja utiru put drugim bendovima koji sve više počinju propagirati Sotonu – objašnjava p. Anto dodajući kao da je u današnjem svijetu postalo “normalnim” i “znakom mode” ponižavati i gaziti istine i simbole kršćanske vjere i Katoličke crkve te se to cinično opravdava umjetničkim nadahnućem, slobodom govora, tolerancijom i pravom na drukčije mišljenje.
klikni i pročitaj knjigu
– U prikupljanju sam materijala za novu knjigu, koja je trebala već prije koju godinu biti završena, a sve na temu sotonizma u rock-glazbi. Najveći problem je taj što su podaci koje prikupim već nakon mjesec-dva zastarjeli jer na scenu dolaze još žešći i brutalniji predstavnici sotonske rock-glazbe. Konkretno, oni bendovi koje sam spominjao u knjizi “Rock-glazba i sotonizam“ iz 1998., koji su tada bili glavni predstavnici sotonizma, danas više nisu ni za dječji vrtić – veli on. Na pitanje može li se propovijedati rock-glazbom, budući da su dominikanci poznati i kao red vrlih propovjednika, on kaže kako su posljednjih godina u Crkvi svima puna usta nekakve “nove evangelizacije”, a da nitko ne zna što to konkretno znači.
U posljednje vrijeme sve je češći poziv na izlazak na “periferiju” o kojoj govori papa Franjo. Što bi to zapravo bilo?! Uz rock-glazbu koju smo slušali, od početka – i meni i mom starijem bratu – ideja nam je bila da to što slušamo obučemo u jednu ljepšu haljinu, da toj vrsti glazbe dadnemo drugi i drukčiji predznak. Ta ljepša haljina bila je poruka ljubavi i mira koja je trebala zamijeniti poruku nasilja i uništavanja. Zašto ne svirati tako žestoko i pjevati o Isusu Kristu, bilo je naše pitanje, a pri tome nam nikad nije padalo na pamet, da te naše pjesme onda sviramo u crkvenom prostoru. Jer, zašto bi se na koncu konca svaka glazba morala svirati u crkvi? Svjedočim li ja svoju kršćansku vjeru samo dok sam u crkvi? Ili, i kada izađem kroz crkvena vrata, trebam li i onda ostati čovjek vjere koji će tu svoju kršćansku pripadnost svjedočiti bez straha, svjedočiti je i preko glazbe 0150 pita se o. Anto i dodaje kako je, nažalost, mnogo mladića i djevojaka primilo sakrament krštenja, a ostali su izvan Crkve.
– Što napraviti s tim ljudima, kako ih vratiti? E to je za mene ta “periferija”, o kojoj govori i papa Franjo? To je zapravo i ta “nova evangelizacija”. Trebam otvoriti vrata i izaći van, uputiti se prema tim ljudima. A rock-glazba je jedna vrst udice, na koju će se oni zakačiti; mreža o kojoj Isus govori: bacite mrežu, budite ribari ljudi – kaže p. Anto naglašavajući kako nikada nije sumnjao mogu li kršćanska vjera i ta vrsta glazbe zajedno jer svaku vrstu glazbe, pa tako i rock, razumije i gleda kao dar od Boga, ono nešto prelijepo što nam je dao Bog. – E sad, što ću ja s tim Božjim darom učiniti, kao što je to i na svakom drugom polju, to ovisi prvenstveno o meni samome – dodaje. Pitamo ga je li svećenik roker bliži mladima, vidi li bolje njihove potrebe?
– Svećenik roker za samo nekoliko dana i bit će punih 60 godina. Ali je činjenica da sam, baveći se rock-glazbom (svirajući i proučavajući rock-glazbu), ušao sam dublje u sve to i posložio stvari onako kako mislim da je ispravno. Činjenica je, npr. da i na glazbenom planu postoji ono nešto veliko što se zove stroj, koji neprestano ispituje tržište. Ciljano se ide na određene dobne skupine, da bi se zadovoljila njihova traženja, njihovo područje interesa. Tako menadžeri, koji se bave glazbenim tržištem, itekako dobro znaju situaciju da većina mladih slušatelja glazbe uopće nema jasnu sliku svijeta ni ovosvjetske stvarnosti niti imaju izgrađenu bilo kakvu religioznost koja bi imala svoje temelje, u što bi oni bili uvjereni i što bi mogli i iskustveno potvrditi, ili što već prakticiraju kroz određene oblike pobožnosti – objašnjava p. Anto dodajući da je mnogo puta na internetskim forumima po riječima i stavovima koje su zastupale određene osobe, u njima prepoznavao neke od mojih bivših vjeroučenika.
– Nažalost, premda je to postala životna praksa mnogih današnjih mladih, ostajao sam bez teksta kada bih čuo da su oni s vjerskim odgojem završili odmah nakon pričesti, krizme… Naravno da onda kao takvi vrlo brzo postanu laka meta mnogih promućurnih menadžera, koji im baš kroz glazbu serviraju raznorazne ideje, a koje su vrlo daleko od onoga čemu nas uči Isus Krist”, kaže i prisjeća se jednog gostovanja na Radio Splitu, kada su promovirali drugi album po redu “Dođi Kraljevstvo Tvoje” u jesen 1992., kad ga je jedan zabrinuti ženski glas preko telefona pitao: “Hoće li se moja kći spasiti, ona tako voli slušati Guns’n’Roses?!”
– Ili, najčešća pitanja koja i danas čujem: “Što je s Metallicom? Smijem li slušati Iron Maiden? AC/DC?”
U vrijeme gostovanja Marylina Mansona u Puli bio sam jedini svećenik koji je govorio da je prekasno braniti i upozoravati mlade da ne idu na taj koncert! To je trebalo činiti godinama prije, organizirajući predavanja na tu temu, odgajajući mlade i na tom planu, da budu odgovorni u svojoj slobodi. Jer kako kaže sv. Pavao: “Sve je slobodno! Ali, sve ne koristi!” (1 Kor 10,23) Eto, to je ono, u čemu svećenik roker malo bolje vidi potrebe mladih ljudi! – veli p. Anto.
Međutim, kako mlade zainteresirati za vjeru i Crkvu? – Mladi su jako zahvalna skupina za rad, zahvalni zato što su prije svega iskreni. Uvijek kažu ono što misle i sve to bez nekakvih priča iza leđa. K tome, kad vide da se netko trudi oko njih, da se zauzima, jako su zahvalni i oni se onda bez suzdržavanja daju, zauzimaju se. To je ono što mene kao svećenika kod tog uzrasta oduševljava. No, činjenica je da mladi teško prihvaćaju pothvate od strane bilo koje institucije, jer su to obično pothvati koji se čine “odozgor”.
– Mladi, s druge strane, imaju potrebu i žele biti začetnici i pokretači svoga života, žele planirati i izgrađivati vlastitu osobu. Oni nipošto ne žele biti predmetom vjerskog odgoja, niti vole da itko o njima misli, da samim time što su mladi, da su oni pacijenti koje treba oblikovati. Ne! Nego je važno pobuditi pothvate s njihove strane, u čemu će se oni osjetiti važnima i vrijednima – kaže on, kao i to da je točno da se mladi vole družiti, zabavljati, postavljati vjerska pitanja čak više i od odraslih.
– Na nama svećenicima leži odgovornost za njihov život. Pri tom je jako važno, posebno u ovo današnje vrijeme kad je odasvuda puno galame na Crkvu, da roditelji imaju u mene kao svećenika povjerenja – naglašava ovaj posebni svećenik, koji glazbom i duhovnim nagovorima evangelizira i putem radio valova Hrvatskog katoličkog radija.
– Uz pjesme našeg kršćanskog benda Glasnici nade, evo već 15 godina i preko radioemisija upoznajem slušateljstvo s Christian Rockom i White Metalom.
Rad na HKR-u započeo je 22. listopada 2012. godine. Od tada je, evo, prošlo 11 godina (11 sezona emisija). Emisija ide svakog ponedjeljka, nakon krunice, u kasnovečernjem terminu od 22.30 pa skoro do ponoći, a može se pratiti na – https://hkr.hr/program–uzivo – kaže i dodaje da mu je glazbeni urednik rekao da je emisija je tijekom vremena stekla širok krug slušatelja “od 7 do 97 godina”.
– Sad u lipnju preda mnom su još dvije emisije koje trebam pripremiti, 385. će ići u ponedjeljak 5. lipnja, a 386. emisija ide točno na moj 60. rođendan 12. lipnja. Tog ponedjeljak bit ću i ja opet u Zagrebu, dolazim koji dan ranije, i onda ću se naći s dragim slušateljima na “starom mjestu”, kod kipa bl. Augustina Kažotića, ispred župne crkve Kraljice sv. krunice na Željezničarskoj koloniji i tamo ćemo onda zajedno slušati emisiju, pit ćemo colu i jest ćemo napolitanke – kaže p. Anto Bobaš.
